Surovost okružujućeg krajolika, materijalizirana melankolija osamljenika čiji je jedini supatnik životinja, zbog simboličke su prenapregnutosti možda i suviše česti impulsi umjetničkog stvaralaštva. Uostalom, centralni motivi novog filma Maje Novaković, “Ko će pokucati na vrata mog doma” (2024), u čijem se naslovu krije i ključ razumijevanja – starac i konj, pobudit će asocijaciju na ničeanski intoniran nihilizam prisutan u “Torinskom konju” / “The Turin Horse” / “A torinói ló” (2011) Bele Tarra, a koji se razlama u dezintegraciji i ništavilu; ali i jugoslavenski klasik “Druge” (Zagreb film, 1972.) Zorana Tadića, prikazujući bliskost kanaliziranu u životinju. Proturječje pomirenosti i razdirućeg osjećaja skučenosti, smiraja u nepromjenjivosti ponavljanja, iako sveprisutno u našem kulturnom imaginariju, čini se i dalje poticajno za visoko stilizirane umjetničke manifestacije.
U tom smislu, “Ko će pokucati na vrata mog doma”, koji je na 21. ZagrebDoxu osvojio posebno priznanje u regionalnoj konkurenciji, temi iskupljeništva i isposništva pristupa esejistički svrhovito i artistički ambiciozno. Oslanjajući se na kadrove ikonična podteksta, dok im značenja poprimaju obrise jungovski shvaćenog kolektivno (ne)svjesnog, Maja Novaković gradi pomnu vizualnu poemu, čija pročišćenost gledatelja uvlači u svijet poništenih granica realiteta i imaginacije. Inherentne karakteristike dugog kadra osiguravaju kontemplativni prostor, a smjene neprekinutih totala i pomno istaknutih detalja, montažnom igrom bivaju dodatno očuđeni. Potpuno odustavši od konteksta, Novaković nas uvodi u svijet vječne zime negdje u balkanskim vrletima, dok se tragovi potencijalne priče kriju u rijetkim bljeskovima sjećanja, uklopljenim u nerazlučivi splet nesvodivih registara stvarnosti, one fizičke, kao i mentalne. Starac i njegov konj lutaju snježnim planinama, skupljaju drva; starac obavlja makinalne poslove, pa ipak, poneka igra mačkom, zamišljen pogled i retorički naglašena montažna pretapanja, film preobražavaju u meditativno iskustvo, koje nas zavodi univerzalnošću, bez posezanja za sveznajućom autoritarnošću.
Iskoristivši mogućnosti koje specifično film pruža i odbacivši svaku cjelovitu naraciju, Novaković se koncentrira na vizualne sklopove čiju nam interpretaciju podupire tek nekoliko slabo povezanih dijaloga. Pomna kompozicija kadra počiva na minimalizmu, podcrtavajući dodatno ekspresivnost centralnog lika bezimenog starca, dok se krupni planovi neprekidno umnažaju kroz odraze, navodeći pogled gledatelja izvan puke prisutnosti. Kontrasti svjetla i sjene poduprti upečatljivom vanjštinom starca evociraju barokno slikarstvo, ali i sudbine pripadnih tragičnih junaka klasične kulture. Time ga se premješta na pijedestal zajedničkog kulturnog nasljeđa, a karakterističnoj zapuštenosti ovih prostora s tisućama identičnih sudbina, pridaje se patina tragičnog usuda. Riječ je o stilskoj odluci koja možda nadvladava već istrošene prizore suštinske depriviranosti, ali unosi i opasnost zapadanja u defetizam, kakvo ravnodušno pomirenje sa sudbinskim zbivanjima neminovno nosi. Razvoj je samosvjesne poetike stoga jedino dostupno kreativno sredstvo nadilaženja egzistencijalne sputanosti.
“Ko će pokucati na vrata mog doma” kao cjelina dopušta multiperspektivnost naknadnog tumačenja, a ciljana nadgradnja opservacijskog modela i unošenje snažnog autorskog potpisa, rezultat su promišljanja medija i pristupa preko njemu inherentnog jezika.
Ipak, asocijativna preklapanja poduprta onim montažnim, pogled usmjeren kamerom i nekoherentni vremenski slijed, upućuju na napor dohvaćanja srodnih iskustvenih doživljaja, imanentnog poistovjećivanja koje nadilazi individualnu priču, ne bi li se filmskih sredstvima artikulirao nadosobno razumijevanje. I dok je s jedne strane gledatelj prepušten vodstvu amblematskog lika, kojem će pridavati kulturološki obojena značenja, s druge se suptilno javljaju signali njegove individualizacije. Empatična se veza prema junaku očekivano stvara posredstvom životinje, ali i sporadičnim upadima djeteta, za koje uspostavljena atmosferičnost sugerira da je projekcija prošlosti.
Starčev će epilog, obestrašćeni recital otkriti nešto od njegova stanja, pa i prirode viđenih slika, rastvarajući interpretacijski krug u daljnjim smjerovima.
Momenti koji nude razrješenje i funkcioniraju jednako na simboličnoj, kao i stvarnosnoj razini, ipak prijete nehotičnom romantizacijom, tim više što prenapregnute opreke dijete-starac, proljeće-zima, ne mogu izbrisati patinu izvještačenosti. Pritom makar i posredna eksplikacija dostupnog značenja, konačna konkretizacija intuitivnog dohvaćanja smisla filma, narušava snagu proizašlu iz inzistiranja na apstraktnom modu. Osamljena figura koja luta pustopoljinama, zbog arhetipskog je značenja česta preokupacija mladih dokumentarista, tek u potrazi za stilskim i tematskim navlastitostima. Maja Novaković je srećom mnogo iskusnija autorica a da bi se zadovoljila olakim rješenjima – relativno providnu temu zagrće promišljenom estetikom i poigravanjem dostupnim elementima, koji uvijek počivaju na dvostrukosti i međusobnim odražavanjima.
“Ko će pokucati na vrata mog doma” kao cjelina dopušta multiperspektivnost naknadnog tumačenja, a ciljana nadgradnja opservacijskog modela i unošenje snažnog autorskog potpisa, rezultat su promišljanja medija i pristupa preko njemu inherentnog jezika. Dok publiku angažira na neverbalnom i predracionalnom stupnju, proizvedeni se efekti odražavaju u vizualnoj teksturi filma, a formalna i sadržajna razrada tematskih kompleksa, stvara most prema suvremenom gledatelju. Stoga film tradicionalističku potku medijski proširuje i prepoznatljive momente zaogrće u vizualnu poemu, jednako dostupnu regionalnoj publici, kao i onoj inozemnoj, jer u konačnici odbija svako vremensko ili lokacijski strogo određenje.