Na 21. ZagrebDoxu prikazana u programu “Kontroverzni Dox” koji ne konkurira za glavne nagrade žirija, slovenska “Svećenica” / “Woman of God” / “Duhovnica” (2023) u režiji Maje Prettner, osvojila je HRT Nagradu publike u regionalnoj konkurenciji s visokom ocjenom 4,94 (od maksimalnih 5), a prethodno je nagrađena s Balkan Star Award Al Jazeere te na Festivalu slovenskog filma Nagradom publike, FIPRESCI-ja, “Vesnom” za montažu Sari Gjergek i nagradom Društva slovenskih redatelja i redateljica za najbolji film.
Posrijedi je ostvarenje što osvaja gotovo tajom, početno se nadajući jednostavnim, nepretencioznim, pa čak i neambicioznim slikopisom bez većih težnji doli profesionalno korektno, u višem televizijskom standardu, predstaviti dio života i rada osobe koja određenu pozornost privlači svojim zanimanjem. Protagonistica Jana evangelička je svećenica, jedna od rijetkih žena u pozivu kojim se, barem u nas, tj. u regiji, uobičajeno, gotovo isključivo, bave muškarci. Dobar dio “Svećenice”, prvih čak dvadesetak minuta, ne zbiva se, niti se uočljivo sugerira išta izvan okvira benigno pohvalnog slikopisnog portretiranja junakinjine svakodnevice i osobnosti. Ona drži misu, komunicira s ljudima izvan crkve, obavlja mnoge zadatke, službene i privatne, majka je i supruga, druži se s roditeljima i sestrom, iznosi očekivane misli o tomu kako Bog i vjera daju smisao.
Pri obiteljskom adventsko-božićnom okupljanju reći će se, primjerice, kako je Božić posebno doba naglašenih osjećaja, kako je najljepše kad se cijela obitelj nađe zajedno te kako kuhano kiselo zelje najbolji okus ima baš za Božić. Jasno će se ocrtati da Jana, dinamična, ali blaga, unatoč neprestanoj stisci raznoraznih obveza, sve obavlja radišno, dobroćudno, poletno, s velikim srcem, simpatijama i dobrohotnim osmijehom za svakoga, nošena smirenom energijom koja, bit će, dolazi od svesrdnog posvećenja božjoj službi. Osoba koja je, u suglasju s božjim redom, pronašla svoje točno odgovarajuće mjesto na kojem djeluje i osjeća se posve ugodno, bez pitanja i potpitanja, gdje je njezino ja usklađeno sa svime ostalime. Pomislilo bi se da je među naručiteljima i producentima filma i sama evangelička crkva.
Sve je izvedeno pristojno, uredno, pregledno, razumljivo, događaji i zbivanja nižu se u ritmu koji drži pozornost, no cjelinu ne resi kakva primjetnija stilizacija koja bi što navještala, a ni filmska fotografija Jože Glažara ne nudi odlike koje bi zagolicale u bilo kojem pogledu. Reklo bi se, sve sasvim obično. Zadovoljavajuće obavljena zadaća. Život, dakako, nije gladak, sadrži spoticajnike, prepreke, probleme, veće ili manje – među značajnijima, u prošlosti, bilo je prerano rođenje Janine kćeri Milade, tri mjeseca prije termina, pa je život nedonoščeta visio o niti – ali nevolje se prihvaćaju, rješavaju, svladavaju i nastavlja se dalje. No nestrpljiviji bi i zahtjevniji gledatelj mogao i lako će steći dojam da je pred njim djelo kakvo, pojednostavljeno rečeno, može svaki dan pogledati u redovnom, neobveznom televizijskom programu, a ne film s vrlinama zbog kojih bi ga vrijedilo uvrstiti u program važnijeg, ozbiljnijeg filmskog festivala.
…filmaši uviđavno iskazuju suosjećajnost i razumijevanje te tako ugođenom cjelinom, čini se, prate i odražavaju protagonističin odnos prema sudbi.
Međutim. Oko dvadesete minute, vozeći automobil, Jana niotkuda, kako se kaže, iz čista mira, ne mijenjajući stav, pristup, držanje, i sad s usrdnim osmijehom, razmjerno neutralno, s određenim odmakom, kao da je riječ o nekom drugom i kao da posrijedi nije golema trauma snažnih posljedica, progovori o tomu kako je kao djevojčica, od svoje šeste do desete godine, bila seksualno zlostavljana. Dosad to nikomu nije rekla. Osim majci, tek nedavno i ukratko. Ostatkom filma redat će se, sve iz Janinih usta, kojekakva nevoljna otkrića i spoznaje što će itekako uslojiti sadržaj i oslikati složenost života, čovjeka, bivanja, postojanja, a prvotno postavljena slika o ženi koja uspješno, tihom snagom i nepokolebljivom postojanošću brodi svojim sretno izabranim putom bit će uvelike narušena. Janu, doduše, i nadalje gledamo kao istu osobu i osobnost koja se, pošteno, učtivo, obazrivo, stoički nosi sa svakodnevicom i sudbinom, ali progovorit će o mnogim nezadovoljstvima i zaprekama s kojima se suočava, kako na poslu – crkvene strukture nisu savršene – tako i u obitelji, i onoj u kojoj je roditeljica i onoj u kojoj je kći, a snaći će je i zdravstveni problemi koje dotad nije imala.
U filmu snimanom, kako čitamo, oko tri godine, sad svjedočimo svojevrsnom (privremenom) rasulu života u kojemu se donosi niz velikih, presudnih odluka, no čija junakinja, mada nerijetko zdvojna, zbunjena, preopterećena, ne pomišlja na predaju i očajavanje nego se i nadalje nastoji snaći i izboriti, vući praktične poteze za koje se nada da će dovesti do boljitka, ako ne trenutačnog, onda dugoročnog, nikad na štetu drugoga.
Za vrijeme, dakle, snimanja – a to, pretpostavljamo, nije moglo biti predviđeno – Jana se susreće i suočava s nizom udaraca od kojih barem tri (ostavka na poslu, razdvajanje od supruga, dijagnoza zloćudne bolesti) možemo smatrati životnim prekretnicama, a svaka od njih mogla bi biti temom čitavog cjelovečernjeg filma, kao i spomenuta, strašna trauma iz djetinjstva. Izbor, pak, redateljice i njezine ekipe da se ne usmjere izričito nijednomu od toga niti da se okrenu naglašenom dramatiziranju (bilo kojeg od) tih žarišta, neočekivana je i neobična. U neku ruku gledatelja čak može i frustrirati, ostaviti poćut nespretnog, površnog, neprikladnog, premlakog pristupa iznimno potentnoj materiji koja se nenadano ponudila na raspolaganje.
Ali upravo time, izbjegavanjem dramatične obrade burnih događaja, koji zbog toga ne postaju manje dramatični i ganutljivi, filmaši s jedne strane uviđavno iskazuju suosjećajnost i razumijevanje te tako ugođenom cjelinom, čini se, prate i odražavaju protagonističin odnos prema sudbi. Također, stvaraju dojam da i velikim nevoljama koje su, htjeli, ne htjeli, dio života, valja prići staloženo i razumno te se, jer druge nema, s njima naprosto hrvati najbolje što znamo i umijemo. Kao što to čini Jana. Koju ovaj film napušta pred posve neizvjesnom budućnošću, a o čijoj bismo daljnjoj kobi – jesu li ovdje viđene nedaće i rezovi bili korak prema boljitku ili propasti? – rado bili upućeni nekim novim slikopisom.
