Teško je reći da je suvremena svakodnevica u globaliziranom svijetu, koliko god bila obilježena potrošačkom i hedonističkom kulturom, potpuno lišena spomena smrti. Ona je itekako prisutna u svjetskim medijskim slikama, posljednjih godina i više nego ranije. Prirodne katastrofe, pandemija, ratovi, izolirani tragični slučajevi – slike smrti nisu samo vizualne, nego se redaju i u jeziku, u stalnim prijetnjama eskalacije opasnosti i reportažnom senzacionalizmu.
Jednu drugačiju i vrlo idiosinkratičnu sliku smrti donosi “Underground top lista” (Factum, 2025.) Lidije Špegar, film premijerno prikazan na nedavnom 21. ZagrebDoxu. Špegar je redateljica koja je svoj autorski glas posljednjih godina potvrdila dokumentarcima usredotočenim na pojedinačne životne priče – filmovima “Kamo idemo” (Akademija dramske umjetnosti, 2012.), “Neke stvari ne treba sakriti” (Restart laboratorij, 2014.), “Okus skrbi” (Udruga Igra, 2014.) i “Voštana figura” (Udruga Kamera, 2018.). Suprotno takvom pristupu, Špegar u “Underground top listi” polazi od društvenog fenomena koji želi razumjeti iz više parcijalnih i bezimenih perspektiva, susrećući različite aktere nečega što bi se moglo morbidno nazvati pogrebnom glazbenom scenom.
Naime, autorski pogled na temu ovdje neskriveno počiva na razbijanju uobičajene ozbiljnosti koja u moderniziranim društvima prati govor o smrti, a koja dijelom proizlazi iz tabua, dijelom iz puke navike. Intervjuirajući ljude kojima su različiti aspekti rješavanja praktičnih pitanja smrti posao, Špegar razbija očekivanje da je smrt nešto što treba dočekati s potpunom skepsom. Za pjevače i instrumentaliste koji nastupaju na sprovodima, operatere glazbe zadužene za puštanje pjesama, grobaricu i samoga katoličkog svećenika čije je svakodnevno iskustvo redateljica uvrstila u film, umiranje nije ništa manje tragično nego za druge ljude, ali se s njime toliko često suočavaju da su efektivno primorani odnositi se prema njemu kroz humor.
Osim što je osjetan već u naslovu, crni humor “Underground top liste” prvenstveno proizlazi iz suprotstavljanja mirnih, kompozicijski pročišćenih slika pripreme sprovoda i pejzaža hrvatskih groblja te često neobičnih glazbenih izbora za posljednji ispraćaj pokojnika. Gledatelja u priču o tome što znači umrijeti u Hrvatskoj uvode magloviti predjeli Mirogoja i njegove spalionice, dok u pozadini ritmično odjekuje “Po šumama i gorama”, pjesma za koju glazbena operaterka konstatira da je čuje nakon jako dugo vremena u takvoj prilici. Slično zaključuje i o izboru pjesme “It’s a Heartache” Bonnie Tyler, koju pušta iz svoje odvojene prostorije, prateći sljedeći sprovod.
Iako pretežno kombinira posve klasične dokumentarističke postupke poput talking heads ispovijesti – režirajući vrlo konkretno i korektno – Špegar svoj posljednji film “Underground top lista” prožima duhovitošću koja opušta tenziju tipičnu prisutnu u diskursu o smrti u gotovo svim kontekstima.
Tamburaši koji često sviraju na grobljima primjećuju da je izmjena trendova u pogrebnoj glazbi “odraz života”, odnosno trendova u kulturi slušanja u hrvatskom društvu u širem smislu. Moguće je saznati da je i u tu domenu prodrla “glazba s istoka”, kako tamburaš eufemizmom opisuje narodnjake, iako se u pozadini može čuti i “Ja se konja bojim”. Špegar u filmu zanima i fenomen klapske glazbe na sprovodima, čiju priču također približava duhovitim kontrastom – mrtvi-ozbiljni, s leptir-mašnama oko vrata i tamnim sunčanim naočalama na licu, klapski se mladići na odradu svog honorarnog posla voze slušajući energičan elektronski miks.
Izražajna sredstva koja u filmu “Underground top lista” proizvode dojam tragikomične banalnosti ljudske egzistencije, zaista su brojna. Primjerice, kratak i izvan središnjeg narativnog toka, kadar nepoznatog posjetitelja gradskog groblja može se učiniti gotovo nevažnim, ovdje tek toliko da popuni materijal, no upakiran u tkivo filma i organiziran tako da je osoba snimljena iz prikrajka, kao kroz žbunje pa mu lice prekriva grana, djeluje kao iščupan iz kakvog skeča. Stalne amplitude u tonu u kojem je gledatelj naveden čitati prezentirani sadržaj, upravo i daju filmu životnost, ilustrirajući da je i svaka bolna stvarnost ispunjena apsurdom i da je jednako obična kao i najsretniji trenutci. Do ovakve spoznaje dovode i ispovijesti sugovornika koje su same po sebi zanimljive i predstavljaju rijetko potezana pitanja – primjerice, kakav je osjećaj kad čovjeku na red za ukop dođe netko tko je za života od njega posudio novce i nikad ih poslije nije vratio?
Vedrinom i morbidnošću se poigravaju i tableaux vivants redateljičinih sugovornika. Postavljeni frontalno u srednji plan, tako da od glave do pete zauzimaju sredinu kadra kao da poziraju za fotografiju, svi ti ljudi su na trenutke predstavljeni kao protagonisti jedne bizarne društvene studije. Antropološka dimenzija filma očituje se i u dokumentaciji sprovoda, koji su se pokazali osobitima zbog odabira snažno kulturološki obilježene glazbe i vizualne opreme, kao što je slučaj sa sprovodom nekadašnjeg pjevača Parnog Valjka Akija Rahimovskog, koji je ispraćen u lijesu umotanom u makedonsku zastavu i uz narodnu pjesmu “Zošto si me majko rodila”. Na sličan način je zanimljiv i sprovod pjevača Krunoslava Kiće Slabinca, ispraćenog uz “Otiš’o je s mirisima jutra”, a vrlo jedinstven je i sprovod maestra Vladimira Kranjčevića, kojemu je njegov zbor posvetio posebnu skladbu. Lokalnu osobitost pogrebnih praksi i prostora moguće je vidjeti na manjem groblju, kao što je ono u Studencima u blizini Imotskog, uronjeno u mediteranski pejzaž.
Iako pretežno kombinira posve klasične dokumentarističke postupke poput talking heads ispovijesti – režirajući vrlo konkretno i korektno – Špegar svoj posljednji film “Underground top lista” prožima duhovitošću koja opušta tenziju, tipično prisutnu u diskursu o smrti u gotovo svim kontekstima. Neosoban, distanciran pristup temi rezultira školski urednim, čistim filmom, u kojem se posljednji ispraćaj otkriva kao izrazito estetsko iskustvo, ali i lišava fenomen smrti balasta patetike, misterioznosti i – najvažnije – emocionalne nepremostivosti suočavanja s gubitkom bližnjih.
