Okruglast, ovalna lica, Pavel Paša Talankin odrastao je i odgovoran čovjek, no djetinjim osmijehom, iskrom entuzijazma u velikom plavom oku, gestama, grimasama, kretnjama, nošenjem, ostavlja dojam velikog, još zanesenog i donekle naivno otvorenog dobrodušnog dječaka, pomalo šmokljana, duhom ne odveć sputanog bremenom koje uobičajeno donosi prva tzv. zrelost.
Zaposlen u Osnovnoj školi Karabaš br. 1 u gradiću Karabašu na Uralu kao organizator školskih priredbi i izvannastavnih aktivnosti te kao školski videograf, tj. videosnimatelj i videodnevničar, djelatnik s vlastitim, nemalim kabinetom koji svoje zadatke obavlja i s učenicima se druži radosno i poletno, Paša je uvelike uznemiren kada predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin objavi i pokrene tzv. specijalnu vojnu operaciju u Ukrajini, odnosno započne Rusko-ukrajinski rat u veljači 2022. Još više kada, nedugo potom, u školu odozgo počnu stizati precizne upute o tomu da nastavu i školske aktivnosti odsada valja izvoditi u izrazito patriotskom duhu kojim će se djeci novo ratno stanje prikazati iz kuta koje odgovara vlasti te ih se tako, pogotovo dječake, pripremiti na skoru ratnu službu.
Nevoljan i nezadovoljan, Paša se o tomu buntovno žali majci, školskoj knjižničarki. Krupna i mirna gospođa od malo riječi, više-manje, čini se, pomirena sa sudbom od koje ne valja očekivati previše, odgovara mu riječima što zvuče kao strašna realpesimistična istina: “Ljudi vole ratovati. Ljudi vole pucati jedni na druge.”
Izložen iz Pašina osobnoga gledišta, “Gospodin Nitko protiv Putina” / “Mr. Nobody Against Putin” (2025) – na 21. ZagrebDoxu nagrađen Velikim pečatom u Međunarodnoj konkurenciji, a prije toga Posebnom nagradom žirija u programu Svjetski dokumentarni film (World Cinema Documentary Competition) na Filmskom Festivalu u Sundanceu – otpočinje prizorom dramatičnog ugođaja u kojem protagonist noću, sam hoda ulicama pustoga grada, s lopatom u ruci te dolazi do nekog zaraslog dvorišta u kojemu počinje kopati, dok se u offu čuje elektronski pomalo izobličena snimka ženskoga glasa koji mu, oslovljavajući ga konspirativnim P, daje upute o tomu kako će pobjeći iz zemlje i upozorava ga da dobro pazi na snimljene materijale. Pašu, doduše, netko, amaterski, snima kamerom, ne skrivenom (to su snimke koje gledamo) što će reći da i nije posve sam i da neposredna opasnost u tom trenutku možda i nije tako velika i stvarna kao što se želi sugerirati, no ozračje neugode, pogibelji, neizvjesnosti je ostvareno, vizualno i dramski, a postavljene su i dovoljno čitke osnove očekivanja, pogotovu kad se nakon toga, poslije naslova filma, na crnoj pozadini, ispiše: “Dvije i pol godine prije.”
Sastavljen gotovo u cijelosti od Pašinih snimaka koje je, kao školski snimatelj, snimao i službeno, za Ministarstvo obrazovanja, i na svoju ruku, “Gospodin Nitko protiv Putina” kretat će se živim ritmom između lepršavosti i razbarušenosti…
Nakon rečenoga prijetećega prologa praćenog neveselim jekom violine, uvod sad čilo pocupkuje uz zvuke poskočaste tradicionalne skladbe, u poprilično šaljivom tonu, poput kakvoga pitkoga, neobveznoga vloga, s nekoliko mjerica crnoga humora, u kojemu nam se Paša predstavlja, upoznajući nas i s osnovnim podacima o gradiću u kojem živi i radi, Karabašu, industrijskom središtu prerade bakra koje je steklo zao glas najzagađenijeg mjesta na Zemlji. Siv je, vidimo, slabo održavan i ružan, obronci okolnih planina crni su od čađe, no Paša se na to neće žaliti niti tomu pridavati previše pozornosti, već će poprilično opušteno i bezbrižno ocrtati da je riječ o za život ugodnom naselju naseljenom ugodnim i pristojnim življem.
Sastavljen gotovo u cijelosti od Pašinih snimaka koje je, kao školski snimatelj, snimao i službeno, za Ministarstvo obrazovanja, i na svoju ruku, “Gospodin Nitko protiv Putina” kretat će se živim ritmom između lepršavosti i razbarušenosti određenih Pašinom načelno vedrom osobnošću i nemale preciznosti i zgusnutosti montažne i pripovjedne izvedbe. Također između svjetline naoke lakorukosti i dobrohotnosti autorove naravi te tmine zla i nepravde koje nastoji i uspijeva prikazati, a koja ga duboko pogađa. Različito od ostalih oko njega, o kojima, istina, ne doznajemo mnogo, Paša se s novim snažnim valom školske indoktrinacije, militarizacije i domoljubizacije ne miri, nego je naumio barem se nekako usprotiviti, a ostvariva mu se prilika pruži kad iz inozemstva neočekivano dobije poruku od producenata zainteresiranih za izradu filma od njegovih snimaka.
Javio mu se David Borenstein, američki filmaš s prebivalištem i radnim stožerom u Kopenhagenu u Danskoj, a ta je suradnja na daljinu, pročitat ćemo u popratnim razgovorima, bila vrlo neizvjesna i zasnivala se na dobroj vjeri, budući da jedan o drugomu nisu znali gotovo ništa, dok im je komunikacija morala biti tajna, stoga i vrlo ograničena. Paša Talankin je, dakle, autor svog snimljenog materijala (uz povremenu pomoć pokojeg školarca kojeg je naučio snimati), dok se Borenstein latio montaže i postprodukcije te izlagačkog oblikovanja cjeline, predloživši da se ona iznese kao svojevrstan Pašin dnevnik.
Rezultat je ostvarenje koje o jednoj od aktualnih svjetskih kriza i tragedija, ne prikazujući ništa od ratnih razaranja, govori na gotovo zabavan način, pritom ipak ne umanjujući ozbiljnost i težinu teme, događaja i zbivanja te pokazuje da se o crnom i mučnom uvjerljivo i potresno može govoriti u raznim bojama, a gledatelja time ostavlja u neobičnom, možda i zbunjujućem kovitlacu razmišljanja i osjećaja.