Pred nama je i druga sezona “Rockdocsa”, serije eseja u kojoj se osvrćemo na neke od najzanimljivijih naslova iz žanra glazbenoga dokumentarnog filma. Kao temu prvog u nizu tekstova odabrali smo film koji je u jednakoj mjeri o glazbi kao i o ubijanju, a ponajviše o smrti ideje na kojoj je stasala cijela jedna generacija i koja je obilježila čitavo desetljeće.
U povijesti rijetko kad možemo odrediti kraj jedne ere i početak nove. Desetljeća imaju svoje kalendarske krajeve i početke, ali se društvena kretanja ne rađaju i zaustavljaju prema njihovim krutim obrascima. Jedna od rijetkih iznimki su šezdesete godine dvadesetog stoljeća, koje su doista završile u prosincu 1969. zajedno s erom djece cvijeća, slobodne ljubavi i naivnog miroljubivog eskapizma, u halucinogenim drogama koja je svoj vrhunac doživjela tek nekoliko mjeseci ranije na besplatnom koncertu u njujorškom Woodstocku. Besplatni koncert će označiti i njezin kraj tog 6. prosinca iste godine, na suprotnoj obali Sjedinjenih Država – na trkalištu Altamont, poprištu zloglasnog koncerta The Rolling Stonesa. Ako je rijetkost odrediti točan dan kraja neke dekade, onda je još veća rijetkost odrediti i njegov točan trenutak. Još je veća rijetkost zabilježiti taj trenutak na filmu, a upravo to je uspjelo tvorcima filma “Gimme Shelter” (1970), braći Albertu i Davidu Mayslesu te Charlotte Zwerin.
Trenutak u pitanju je smrt Mereditha Huntera, koji je potegao pištolj u pokušaju da se probije do pozornice dok su Mick Jagger i ekipa izvodili pjesmu “Under My Thumb”, da bi ga pripadnik Hell’s Angelsa – kojima je naivno bila povjerena zadaća osiguranja manifestacije – Alan Passaro, nasmrt izbo nožem. U tom tragičnom događaju i izmaglici od droge, u krvavoj lokvi na stazi u Alamontu završila je romantizirana dekada hippie pokreta.
“Gimme Shelter” izvorno nije zamišljen u obliku dokumentarnog filma struje direct cinema, koja samo bilježi događaje kako se odvijaju, bez uplitanja autora u sadržaj, intervjua i naracije kao elemenata zastupljenih u klasičnom dokumentarnom filmu, a iz koje je par godina ranije zasjao sjajni “Dont Look Back” (D.A. Pennebaker, 1967.) o britanskoj turneji Boba Dylana. “Umjesto toga, autori su snimali promotivni materijal za televiziju – snimku koncerta Rolling Stonesa u Madison Square Gardenu, koja će ostati zabilježena u povijesti kao dio njihova live albuma “Get Yer Ya-Ya’s Out”. Zanimljivo je da braća Maysles nisu ni bila prvi izbor za autore tog materijala, već se prije njih između ostalih spominjalo i ime Roberta Downeyja starijeg, oca lanjskog dobitnika Oscara.
U uvodnim sekundama filma vidimo bubnjara Charlieja Wattsa sa šeširom u bojama američke zastave i magarcem na photo sessionu, koji će iznjedriti legendarnu naslovnicu spomenute ploče; u prvom dijelu dokumentarca vidjet ćemo i nekoliko glazbenih točaka iz nesuđene televizijske emisije, koja se igrom slučaja pretvorila u cjelovečernji film.
Do promjene formata došlo je kada je najavljen besplatni koncert na Altamontu, događaj koji su odmah prozvali Woodstockom zapadne obale, pa su autori nastavili snimati sadržaj kako bi zabilježili i taj spektakl. U međuvremenu bilježe i Stonese u legendarnom studiju Muscle Shoals, kako snimaju pjesme “Wild Horses” i “Brown Sugar” za svoju nadolazeću ploču “Sticky Fingers”, koja će biti objavljena 1971. godine, kao i telefonske pregovore o uvjetima provedbe planova za besplatni koncert.
Prije prebacivanja radnje na neslavno trkalište u okolici San Francisca, vidjet ćemo i snimku hiperseksualizirane izvedbe pjesme “I’ve Been Loving You Too Long” Otisa Reddinga, u fenomenalnoj interpretaciji Ikea i Tine Turner. Zatim se selimo na poprište zločina za koji, kao gledatelji, već znamo da će se dogoditi, budući da na početku filma čujemo radijsko javljanje Sonnyja Bargera, jednoga od vođe Hell’s Angelsa, koji opravdava postupke svojih suboraca tvrdeći da im je rulja rušila motore i stvarala nerede, dok su oni plaćeni pivom da ne dopuštaju ljudima da se penju na pozornicu.
U svakom slučaju, napetost se od samog početka okupljanja mogla rezati nožem. Hell’s Angelsi, naoružani štapovima za biljar, već su od jutra bili pijani i agresivni, dok se gomila posjetitelja koncerta nije ništa manje štedjela, pa tako gledamo cijelu galeriju likova drogiranih izvan svih granica normalnosti. Unezvjereni pogledi, golotinja, slobodna ljubav na otvorenom i opasna pentranja po krhkim instalacijama, samo su neke od scena koje vidimo u filmu prije početka koncerta. Naravno, svega toga bilo je i na Woodstocku (svakako ćemo se potruditi jednom pisati i o istoimenom dokumentarcu u ovom serijalu), ali tamo nije bilo agresivnih zaštitara koji su svojim ponašanjem dolijevali ulje na vatru svakom potencijalnom problemu koji bi iskrsnuo.
A problema je sve više iz minute u minutu. Rulja se penje na pozornicu, zbog čega izvođači poput Flying Burrito Brothersa, koji sviraju “Six Days on the Road”, jedva mogu nastupati. Dok Jefferson Airplane izvodi “The Other Side of This Life”, dolazi do tučnjave u kojoj jedan od Hell’s Angelsa udara pjevača Martyja Balina u glavu. Grace Slick pokušava smiriti situaciju, ali jasno je da u zraku vlada mnogo zle energije i da stvari neće završiti dobro. U jednoj od narednih scena vidjet ćemo i Jerryja Garciju kako odustaje od nastupa The Grateful Deada, nakon što mu bubnjar Santane (koji su, kao i Crosby, Stills, Nash, and Young, također svirali na koncertu, iako njihovi nastupi nisu zabilježeni u filmu) prepriča što se dogodilo tijekom nastupa Jeffersona. Usto, netko je šakom udario Jaggera odmah nakon što je bend helikopterom sletio na pistu.
Zatim izlaze The Rolling Stonesi i započinju “Sympathy for the Devil”, koju nakon manje od minute moraju prekinuti kako bi smirili tučnjave koje konstantno izbijaju ispred pozornice. Nakon uvodnih tonova “Under My Thumb”, znamo što će uslijediti. Na prvo gledanje nije jasno što se događa u metežu, no u narednoj sceni Jagger s autorima pregledava usporenu snimku na kojoj se jasno vidi da Meredith Hunter u rukama drži pištolj, prije nego što ga Angelsi sruše na pod i u konačnici ubiju.
Ova snimka predana je sudu, koji je na temelju nje oslobodio krivnje Alana Passara. No, u širom kontekstu filma vidi se da su od samog početka obje strane bile ekscesne u pijančevanju, drogiranju, nasilju i ispadima. “Obje strane sjebavaju”, upozoravala je Grace Slick. “Prestanimo sjebavati!” Ali bilo je prekasno. Dok su slali snimku na sud, autori su shvatili da su zabilježili prijeloman trenutak u povijesti, a “Gimme Shelter” odjednom je prerastao u film namijenjen kinodistribuciji, u koju će stići točno godinu dana poslije tragedije zabilježene na vrpci.
Jedan od kurioziteta vezanih za “Gimme Shelter” krije se u njegovoj odjavnoj špici, gdje se među kamermanima navodi i ime Georgea Lucasa. Samo godinu dana kasnije Lucas će debitirati kao režiser filma “THX 1138” (1971), a do kraja desetljeća stvoriti i megaunosnu franšizu “Ratova zvijezda” / “Star Wars”. Zanimljivo, ništa od materijala koji je snimio u Altamontu, nije završio u dokumentarcu – kamera mu se pokvarila tijekom događaja.
Pedeset i pet godina kasnije, ovaj filmski zapis, koji dokumentira ono što su neki prozvali “najmračnijim danom u povijesti rocka“, i dalje odzvanja istim intenzitetom. “Gimme Shelter” je jedinstven primjer uratka u kojemu su autori uspjeli uloviti vječno izmičućeg Kairosa za repić, i zabilježiti snimku trenutka konačnog raspada jedne kontrakulture.
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.