Večeras se u Dokukinu KIC s početkom u 19 sati, u sklopu ciklusa “Gradske priče”, prikazuje romantična komedija “Cijelu noć” / “A Whole Night” / “Toute une nuit” (1982) belgijske redateljice Chantal Akerman. Najpoznatija po svojem eksperimentalnijem pristupu filmova iz 1970-ih (“Ja, ti, on, ona”, “Jeanne Dielman, 23 quai du Commerce, 1080 Bruxelles”), ovdje redateljica iznosi intimne fragmente dok progovara o složenosti, ali i univerzalnosti ljudskog ponašanja kroz prikaz noćne svakodnevice i kratke potrete niza ljubavlju zanesenih insomničara.
Osnovna radnja razlomljena je u vinjete koje prikazuju romantične trenutke života više desetaka likova tijekom jedne duge, tople briselske noći. Muškarci, žene, tinejdžeri i djeca uhvaćeni su u intenzitetu svojih osjećaja, čežnje i strasti, ljubavi i zanosa, ali i bolne usamljenosti, dok se okupiraju tipičnim ljubavnim situacijama i fazama koje Akerman polako, postepeno i većinski nijemo otkriva – od ponovih susreta starih ljubavnika i zbližavanja onih novih, preko zajedničkog plesa, trčanja u zagrljaj voljene osobe, poljubaca, do razdvojenosti i rastanaka.
U noćnim epizodama u kojima se likovi sastaju i rastaju, proživljavajući čitavu paletu emocija, noć, iako naizgled tiha i mračna, postaje osjetilno živa te glavna poveznica ovog omnibusa, kao scenska pozadina, ali i aktivno prisutan sudionik i svjedok izgubljenih, nemirnih tragača za ljubavlju. U žudnji koja ih razdire, likovi postaju spremni na sve, prepuštajući se nepredviđenostima te katkad naglim i melodramatičnim potezima. Potencijalno zahtjevan film za one koji su naviknuti na integrirani narativni stil i postavljanje veće pažnje na dijalog, karakterizira usporen način pripovijedanja, odnosno, zadržavanje na statičnim kadrovima čak i kada glavni glumci napuste kadar, čime se omogućuje gledatelju otkrivanje likova koji su do tada bili u pozadini. Temeljem učestale nepokretnosti slike i dugih kadrova, Akerman demonstrira volju za istraživanjem i nastavljanjem scene, poput poduljih sekvenca strastvenih plesova u dvoje.
Izmjenjujući blizak i voajeristički pogled iz daljine kamere Edwarda Hoppera, redateljica vješto oslikava atmosferu te postaje autentična u svojim ljubavnim zapažanjima bez upotrebe klišeiziranih verbalnih formula, već svojevrsnom neposrednošću, oslanjajući se na geste, namjere i djela likova, umjesto riječi, postižući na momente formu vrlo blisku dokumentarnom izričaju. Zamjetno je Akermanino umijeće razlaganja odnosa unatoč minimalnosti dijaloga koje redovito zamjenjuje naglašena prisutnost šumova noći ili koraka koji glasno odjekuju praznim ulicama ili stubištima zgrada noću. A svitanjem zore dolazi svjetlo refleksije i novog razmatranja ljubavi iz druge perspektive, pa u posljednjim scenama redateljica izlaže ono što je zora za ljubavnike donijela – pokoju novu nadu ili gubitak iste.
Ekstrahirani pojedini trenutci idealiziranja ljubavi, iako prijelomni u subjektivnim poimanjima iskustava, dobivaju blago ironičan i podrugljiv tretman u naglašenom redateljičinom stiliziranju i karikiranju. Naglašavajući također prolaznost svakog ljubavnog iskustva, učestalo prebacuje fokus s jednog lika na drugi, solidno orkestrirajući interakcije između likova iznesenih u pažljivom slijedu. Unatoč nepostignutoj dubini i anonimnosti njezinih likova, redateljica nam dopušta vlastite zaključke te da sami ispunimo prostor između gotovo nasumičnih trenutaka i prokljuvimo misteriju odnosa dvoje ili više ljudi, njihovu sadašnjost kao i prošlost i budućnost.
Iako je namjera da se individualne priče promatraju u konačnici kao cjelina, izostaje postizanje univerzalnosti temeljem pojedinačnog. Stoga je ovaj kreativni hibrid tek djelomično uspio, s obzirom na to da se odabrana prisutnost mnoštva likova ipak opire i ne uklapa u koherentnost i sustavnost opće priče, pa narativ i likovi ostaju površni bez postignutog višeg cilja. Akerman je u drugim svojim radovima (“Hotel Monterey”, “Vijesti iz kuće”), intenzivnije pomicala granice te uspješnije poetizirala usamljenost i samotne likove kao i gorku slatkoću tuge. Pa ipak, brojni će i dalje “Cijelu noć” spremno nazvati hrabrim remek-djelom.
