Nema naznaka da je Vitalij Panasjuk čitao Ernsta Blocha, no čini se da je intuitivno utvrdio važnost promišljanja utopije za to kako se živi ovdje i sada. U filmu “Happiness to All” / “Štěsti a dobro všem” (2024) Filipa Remunde, dobitniku nagrade za najbolji film Srednje i Istočne Europe na posljednjem, 28. Međunarodnom dokumentarnom filmskom festivalu Ji.hlava (25.10. – 3.11.2024.), Vitalij je tragičan junak suvremene ruske stvarnosti u ranim srednjim godinama. Tipično nesređen, bizaran protagonist za Remundin opus, koji pripada u ono najbolje što je češki dokumentarni film dao od 2000-tih naovamo, nuklearni je fizičar po struci, građevinski radnik po zanimanju i rekorder u sportskim disciplinama u uvjetima ekstremne hladnoće iz čistog hobija. U posljednje valja ubrojiti i njegovu odanost kultu Vladimira Putina i Majke Rusije – barem kada ga se zatiče na početku.
Remunda Vitalija portretira kroz razdoblje od preko osam godina, od 2016., impresivno hvatajući promjenu njegovih uvjerenja i fizičke pojavnosti. Vitalij samoga sebe predstavlja neustrašivim, snimajući svoju radikalnu svakodnevicu kao vloger; polugol odlazi na trčanje dok kiši, a temperatura se zadržava oko nule. Dugu na nebu naziva “simbolom pederluka nad [svojim] susjedstvom”, napominjući da se zapravo radi o “veličanstvenom prirodnom fenomenu” koji su prisvojili liberali. S obzirom na to da ih smatra najvećim neprijateljima, rado se odaziva na poziv da u Moskvi otpliva turu u ledenoj rijeci noseći zastavu Putinu u čast.
U prvom dijelu filma za kojeg je dizajn zvuka radio naš Ranko Pauković, vrhunski je razrađen i Vitalijev odnos s roditeljima s kojima se ideološki razilazi. U međuvremenu umirovljeni, i oni su fizičari, uvjereni da bi im sin trebao pronaći regularan posao i prestati glumiti nešto što nije. Međutim, kad se i očekuje razumna kritika Vitalijeva ponašanja, ona krene u iznenađujućem smjeru – “napravila sam pogrešku s tobom”, primjećuje njegova majka; “vidjeti majku da ljubi svoga sina, to mi se činilo besprizornim, zato te nismo nikad ljubili ili grlili kao dijete”. Vitalij ne prihvaća dobro analizu svoje osobnosti i odbija povjerovati u “frojdovska sranja”. S majkom svejedno svako malo provodi vrijeme, prateći je i na paradi za Dan pobjede 9. svibnja.
Sirov i razbacan, Vitalij posjeduje i mekoću i iskričavost u izdvojenim instancama, što ga čini vrlo plastičnim karakterom u ovom dokumentarnom prikazu.
Sraz generacija u filmu i nije toliko velik koliko se na prvu može činiti. Vitalijeva majka je i sama vrlo negativno nastrojena prema Zapadu, čiji utjecaj na Rusiju u tranziciji smatra posebno negativnim. Vitalij je imao i brata koji je rano nakon pada socijalizma preminuo od predoziranja, što majka povezuje s otvaranjem inače uređenog, stabilnog društva kaotičnosti liberalnog svijeta. Cijelo vrijeme naglas botuje protiv Ukrajine u rusko-ukrajinskom ratu (“kažu da Rusija želi napasti Ukrajinu – lažu!”). Dok ono liberalno nosi očit negativan predznak za Panasjukove, nije posve jasno koje vrijednosti bi obilježavale idealan život u Rusiji. Za majku, to je najradije socijalizam sovjetskog tipa u kojem je za očekivati da je kao intelektualka s povjerenjem u režim uživala povoljan društveni status. Za Vitalija, to bi moralo biti neko okruženje koje validira njegovo brutalno iskazivanje muškosti i poštuje strogi red Velikog vođe, za početak. Zanimljiva ironija stvarnosti jest da Ruski pokret oslobođenja, prokremaljska organizacija unutar koje postaje aktivan, nosi kraticu SERB.
Postepeno, Vitalij postaje sumnjičav u vezi kvalitete života u Rusiji, u jednom trenutku čak zazivajući puč, ali ta kritika ponovno skreće u smjeru koji zapadni gledatelj ne očekuje. U društvu porobljenih institucija, Vitalijeva stručnost zaista ne predstavlja sigurnu vrijednost na tržištu rada, no iz perspektive malog čovjeka, on ne uspijeva spoznati točne uzroke svoje nesreće. Ostaje sklon teorijama zavjere i parcijalnim tumačenjima vlastitog stanja, a i ne zna kako bi sebi pomogao, što je sentiment koji se prenosi i na gledatelja, usprkos svom suosjećanju. Javlja se i određeno sažaljenje nad Vitalijem jer njegovi videi imaju sasvim mali broj pregleda, često tek desetak, a i sve manji kako mu stavovi postaju sve eklektičniji.
U svakom slučaju izgubljen pojedinac, Vitalij se ipak uspijeva i ostvariti na određenim poljima, premda vrlo idiosinkratično, na sebi svojstven način – oženi se, postaje vrhunski u svojim sportskim aktivnostima, ako i ne pred velikom publikom, te plijeni određenom šokirajućom karizmom. Remunda kombinira nenametljivu, mirnu, stilskim postupcima neopterećenu kameru Jakuba Halouseka i isječke iz Vitalijevih internetskih videa, usklađujući sliku koju njegov subjekt želi o sebi odaslati u svijet s onom koju mogu uhvatiti oni koji mu se doista približe. Sirov i razbacan, Vitalij posjeduje i mekoću i iskričavost u izdvojenim instancama, što ga čini vrlo plastičnim karakterom u ovom dokumentarnom prikazu.