Japanska prefektura Hyōgo najraznolikije je područje u zemlji, što je kolokvijalno čini i Japanom u malom. Od Drugog svjetskog rata naovamo, stanovništvo napušta ruralne predjele kako bi živjelo i radilo u urbanim centrima, prihvaćajući sve ubrzaniji način života. Takvi trendovi ne vežu se samo za Japan, nego diljem razvijenog svijeta odgađaju formiranje nuklearne obitelji i planiranje potomstva, dovode do kritičnog manjka gradskog stambenog prostora te vežu pojedinca uz ono što se od 1990-ih prepoznaje kao kasnokapitalistička monokultura. Riječ je o konzumaciji robe koja se u pravilu proizvodi masovno i jeftino izvan tržišta svoje primarne distribucije, što je odavno ugasilo domaću industriju i u zapadnim ekonomskim divovima poput Sjedinjenih Američkih Država.
Nasuprot tom diktatu globaliziranog toka kapitala, mlada redateljica Asako Ujita nudi pogled na sporiji, iznenađujuće introspektivan život u dodiru s prirodom, kakav je u suvremenom svijetu velika privilegija ako je istodobno i siguran. U filmu “Iščezavanje” / “Fade” (2023), koji je na ovogodišnjem, 20. Festivalu 25 FPS dobio jednu od Grand Prix nagrada, Ujita snima svakodnevicu hjoških osamljenih starica preokupiranih tradicionalnim običajima pred promjenu sezone – žene predano gule i režu plodove japanske jabuke koja naposljetku služi kao općenit simbol vječne mijene i prolaska.
Već prvi statični kadrovi uvode promatrača u maglovit krajolik ispod planinskih obronaka, mikrosvijet gdje stanovništvo mirno obrađuje poljoprivredne površine, a zrak ispunjava ptičji pjev. No i ovi arkadijski predjeli uskoro bi se mogli promijeniti, kako sugeriraju gradilišta koja niču. Iako ih kamera hvata kroz mrežu granja, uokvirene u prirodnu idilu, radnici ovdje nikako nisu u svom staništu – naprotiv, oni pridonose istiskivanju tihog, nježnog života koji čovjek još uvijek dijeli s drugim vrstama. Ipak, i ono što portretirane žene drže autentičnim životom dio je dugog procesa modernizacije. Drugim riječima, i njihova su sjećanja iz mladosti već obilježena urbanističkim promjenama, čak i dok i dalje suše plodove voća na zraku i od njega proizvode domaće prerađevine.
Ujitin film također mapira prostor tradicionalnih japanskih interijera. Stvarani s prirodnim okruženjem na umu, oni isto tako predstavljaju kulturno dobro koje vrijedi sačuvati, u inat suvremenom uniformiranju stilova i kvalitete proizvoda. Te su kuće prepune uspomena, obiteljskih fotografija, poznatih predmeta i svega onoga što nema tek materijalnu vrijednost. Misleći o svojim obiteljima, žene u filmu su suglasne – nitko nikome ne treba predstavljati teret, što podcrtava osjećaj odgovornosti koji je očito duboko usađen u japanskom društvu. Što će se biti s njihovim domovima kad ih one napuste? Redateljica se takvim pitanjima ne bavi izravno, ali stvara krokije koji daju osnovu za dublju sociološku analizu.
Kako bi približila apstraktne misaone procese, Ujita neklasično koristi i zvuk, odnosno uvodi ga bez jasne motivacije u kadru.
Ujitin pristup prvenstveno je određen zanimanjem za osjetilno, za to što znači neposredno doživjeti otvorene i zatvorene prostore Hyōgoa kakav bi mogao nestati. Krajoliku ispunjenom tamnozelenom i sivom, Ujita suprotstavlja jedru narančastu, što preko motiva japanskih jabuka, što preko svjetlosti koja curi u sliku šume. Na te kadrove Ujita montira onaj staričina lica dok spava, potvrđujući sanjivost cijelog “Iščezavanja”. Nagrađujući film jednom od glavnih nagrada na ovogodišnjem Festivalu 25 FPS, član žirija, grafički dizajner i redatelj Tomislav Šoban usporedio ga je s “poezijom (…) koja nas učini da progledamo kroz sve pore svojeg bića”.
Iako dokumentarne, Ujitine snimke povezuje labava narativna nit, a prevladava asocijacija i izgradnja ugođaja – jednu teksturu predstavlja površina prerezane japanske jabuke kojom se kreće mrav, drugu staričina meka koža ruku, treću razgranate žile krhkog mladog lista. Iako se inicijalno može učiniti da redateljica inzistira na starosti i ocvalosti, trećoj životnoj dobi žena i sušenju drveta japanske jabuke, pokazuje se da pojam životnosti i nije tako jednostavan. Ljudi ostavljaju trag svojim odnosima s drugima, onime što su s njima i za njih učinili. Kad voćni plodovi padnu na tlo, pojedu ih ptice, probave i tako raznose njihovo sjeme iz kojeg niču nove rodne biljke. Život se odvija u ciklusima koji ni u kojem trenutku nisu lišeni projiciranja u budućnost i nekog mističnog žara.
Kako bi približila apstraktne misaone procese, Ujita neklasično koristi i zvuk, odnosno uvodi ga bez jasne motivacije u kadru. Primjerice, na radiju se čuju vijesti o izgubljenima u odronu zemlje, što potencijalno ima i širu društvenu dimenziju u smislu neodgovornog iskorištavanja tla, a drugdje pred crnim zaslonom zvonko odjekuje gong. Taj je instrument u Istočnoj Aziji povezan s obrednim praksama dozivanja duhova ili tjeranja demona, a vjeruje se i da njegovo doticanje može donijeti sreću i snagu. Njegov zvuk u Ujitinom filmu svakako dodaje još jednu dimenziju japanskoj sredini kojom se bavi, stapajući se s prirodom onako kako zvukovima hiperkonzumerističkog gradskog života suštinski nije moguće.
I ostatak Ujitina opusa obilježava motiv sjećanja, specifično ženskog, kao i tuđe percepcije i samoperceprije ženskog iskustva. Iako se još uvijek može smatrati ranim radom, “Iščezavanje” je promišljena studija ne samo takvih intimnih doživljaja, nego i toga što je modernost, a što bi mogla biti. Iako temeljen na opservacijskoj metodi, ovaj dokumentarac je i oneobičava, a istodobno ostaje dovoljno koncizan da zadrži i publiku nesklonu izrazitim eksperimentalnim postupcima.