Gruzijsko-njemački film “Nasmijana Gruzija” / “Smiling Georgia” / “Gimiliani Sakartvelo” (2023) Gruzijca Luke Beradzea međunarodni je žiri (Myriam François, Namik Kabil, Deborah London-Harrington, Francesco Montagner i Mila Turajlić) 7. AJB DOC-a – Festivala dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans, održanog u Sarajevu od 13. do 17. rujna, nagradio kao najbolji film festivala.
Različito od običaja AJB DOC-a da za natjecateljski program zahtijeva kraćene inačice filmova u tzv. tv formatu (52-53 min), “Nasmijana Gruzija” prikazana je u punom trajanju. Ono, doduše, sa 62 min i nije znatno dulje, no gledatelj je ipak lišen nagađanja o tomu otiskuje li se film u izvornoj inačici u koju drugu sferu i donosi li ona kakve urese, boje, ugođaje koji ga obogaćuju u odnosu na skraćenu, najčešće šturiju prilagodbu televizijskom programskim postavkama. Glede same radnje, “Nasmijanoj Gruziji” bi se bez štete moglo otkinuti tih desetak minuta, pa i više, no privlačivost, ljepota, sklad, zamamnost cjeline ne počivaju na prepričavanju događaja, nego upravo na pomaknuto oneobičenom ravnovjesju raznovrsnih gradivnih čestica. Kako saznajemo, Beradze je s još dvojicom montažera, Nodarom Nodadzeom i Iosebom (Josephom) Sosom Bildazeom, “Nasmijanu Gruziju” montirao oko godinu dana. Čini se, i jest, podugo, no u konačnici nedvoumno opravdano, budući da se film kreće gotovo kradomično zavodljivim tempom i biba tanano opojnim ritmom te nije teško pojmiti da je filmašima bilo potrebno mnogo cizeliranja da dosegnu do takvog rezultata. Kraćenjem nagrditi takav rad odista bi bilo hulno. I bio bi to, vjerujemo, drugi film.
Naslov “Nasmijana Gruzija” bje krilatica predsjedničke kampanje iz 2012. dotadašnjeg predsjednika Gruzije, koji se u filmu spominje samo kao Miša, a populistička mu je zamisao bila privoljeti Gruzijce obećanjem besplatnog popravljanja zuba, odnosno dentalne njege. Gruzijci lijepih zubala moći će se naveliko smijati u sretnoj zemlji pod njegovim vodstvom. Program je otpočeo je u zapadnoj regiji Imereti i nije se proširio znatno dalje, a među prvim pokusnim korisnicima bili su žitelji siromašnoga sela imenom Bezimeno. Stranka UNP (Ujedinjeni nacionalni pokret / Ertiani natsionaluri modzraoba) onamo je dovela stomatologe i prvi je korak bio stanovništvu povaditi pokvarene zube. Mnogi su seljani priliku rado prihvatili, izvađen je, kako se čini, i pokoji zdravi zub, a do sljedećeg koraka nije došlo. Miša i UNP izgubili su izbore, a za obezubljene iz Bezimenog više nitko nije mario. Novac za to da si sami kupe proteze nisu imali.
Slučaj, čitamo i čujemo od Beradzea u popratnim razgovorima, nije bio osobito medijski razglašen i on sam za nj je čuo tek nekoliko godina poslije, a osam godina nakon UNP-ove akcije počeo je u Bezimenom snimati ovaj film. “Nasmijana Gruzija” otpočinje prepričavanjem tih događaja, rabeći i arhivske snimke Mišinih tadašnjih promotivnih nastupa. Čini to u umjereno satirično-ironičnom, prigušeno igralačko-tragikomičnom tonu, osnaženom isto takvom glazbom Alexandrea Kordzaiaje, sve čak na rubu neprimjerenog izrugivanja nesreći nevoljnika.
Naslov “Nasmijana Gruzija” bje krilatica predsjedničke kampanje iz 2012. dotadašnjeg predsjednika Gruzije, koji se u filmu spominje samo kao Miša, a populistička mu je zamisao bila privoljeti Gruzijce obećanjem besplatnog popravljanja zuba, odnosno dentalne njege.
No priča će šaptom iščiliti iz djela koje će se preobraziti u svojevrsnu nježnu pastoralu niza nenametljivom pomnjom i s očitom naklonošću snimljenih (snimatelj je Lomero Akhvlediani), mahom statičnih sličica statičnog, tromog, nedogađajnog životarenja sela nastanjena pretežito starijim življem barem jednim korakom prema onemoćalosti, u mjestu materijalno obilatom oronulim, hrđavim, sklepanim, zapuštenim, prestarjelim, otrcanim, zaostalim iz vremena, vjerojatno još iz doba SSSR-a, u kojima se (valjda) bolje živjelo, odnosno u kojima se moglo imati novo. Ne osjeća se tu nimalo nastojanja ka buđenju nostalgičnih sentimenata, nego se samo bilježi sadašnjost – ili jedan njezin vid – s tihim, dojam je, udivljenjem prema pomirenom stoicizmu na siromaštvo svikle čeljadi koja u toj skromnosti skrpane egzistencije ipak nije klonula duhom.
U vrijeme snimanja, novi predsjednički izbori. I nova obećanja. Ne tako bizarna kao onomad Mišina, no bit će, jednako isprazna. Krilatica jedne stranke je Gruzijski san. Kao što se filmaš Mišom nije bavio nimalo izvan najnužnije potrebnoga za svoj slikopis, ni o novim strankama, kandidatima, programima nećemo biti naročito izviješteni, jer Beradzeova nakana nije bila konkretno prozivati ovoga ili onoga, već naslikati svoju sliku određenih utjecaja politike na više-manje bespomoćan puk.
Iako općim dojmom itekako skladna, makar mahom izvan uobičajenih matrica, “Nasmijana Gruzija” dobrim dijelom trajanja ostavlja dojam neusmjerenog meandriranja, nukajući gledatelja da se pita kamo to uopće vodi. No upravo takav iskošen sklop omogućuje i uklapanje najupečatljivijeg prizora, otprilike dvanaestominutne groteskno-farsične sekvence u kojoj televizijska novinarka-voditeljica sa svojom TV-ekipom dolazi u Bezimeno kako bi, plemenita duša, pomogla bezubima da napokon dobiju proteze. Sve u sklopu svog TV-šoua, po svemu sudeći žuto-senzacionalističkog pseudodobrotvornog realityja u kojem je, dakako, sve podređeno veličanju središnje zvjezdane voditeljske persone. Pojavom i nastupom rečena bi neimenovana dama, mnijemo, bila objeručke prigrljena u galeriju izdašno preuveličanih poteza Federica Fellinija.
Podsjetimo da je “Nasmijana Gruzija” u nas prikazana kao film otvaranja 20. ZagrebDoxa. A dodajmo i to da je predsjednički kandidat Miša, punim imenom Miheil Sakašvili, bio predsjednik Gruzije u dva mandata (2004. – 2013.), da je nakon poraza na izborima 2012.-13. uglavnom živio izvan zemlje, često u nepovoljnim statusima, te da od 2021., kada se vratio u domovinu, izdržava zatvorsku kaznu. Kako čitamo na Wikipediji, za svog je mandata povukao neke (barem naizgled) dobre poteze za svoju zemlju.
