Iz Sarajeva za Dokumentarni.net: Iva Rosandić
Mogli bismo reći da AJB DOC na više razina nadograđuje rad matične kuće, Al Jazeere. Filmovi uvršteni u program sadržajno odgovaraju na historijski trenutak, eksplicitno razotkrivaju brutalnost aktualnih sukoba, a pažnju posvećuju i sveprisutnim, no manje vidljivim društvenim fenomenima. Potonju liniju upotpunjavaju organizirani susreti filmaša, specijaliziranih stručnjaka različitih područja i publike, a koji globalno relevantna pitanja najčešće prevode u lokalni kontekst. Ovogodišnji festivalski fokus na Palestinu i genocid koji se događa u realnom vremenu, uz prateću šutnju međunarodne zajednice, apriorno reprezentira narativ oprečan dominanti. Sve kad bi ta činjenica bila krajnji cilj, i dalje bi predstavljala nužno problematiziranje danih istina. Svjesno zauzimanje stava polučilo je golemim interesom publike, čija se podrška može tumačiti kao jedan od vidova široko shvaćene solidarnosti.
Međutim, bosansko društvo suočava se s unutarnjim potresanjima, a sustavno je neriješen problem – tu se situacija poklapa s našom – porast nasilja u obitelji, odnosno tretman femicida. Prošle je godine slučaj ubojstva žene u Gračacu u BiH odjeknuo regionalno, usmjerivši poglede društava prema unutra, institucionalnoj neefikasnosti pa i nebrizi, izmicanju od odgovornosti te senzacionalističkom skretanju fokusa na irelevantno. U tom smislu organizirani panel u sklopu Festivala – “Nasilje nad ženama”, referirao se uopće na pogrešno tumačenje pojma nasilja u obitelji i tendencije njegova sagledavanja izvan konkretnih društvenih uvjeta, što posljedično rezultira njegovim istiskivanjem u privatnu nišu. No, privatno je političko, da se poslužimo od sveuporabe već ispražnjenom frazom, a obitelj najmanja društvena jedinica, uvjetovana strukturalnim okvirom.
Šira društvena dinamika neminovno se reflektira na pojedinačne relacije, a budući da su i pojedinac i društvo u neprekidnom reverzibilnom odnosu, tada niti nasilje ne ostaje izvan društvene domene, a uspostavljene se institucije moraju iskazati kao nužni korektiv. Koliko su zastarjeli i tradicionalni koncepti prisutni u bosanskom društvu, naglasile su sudionice panela – Jadranka Miličević, aktivistica i direktorica fondacije Cure; Mubera Hodžić-Lemeš, voditeljica Sigurne kuće u Sarajevu; Selma Zulić-Šiljak iz Mediacentra; novinarka Al Jazeere Balkans Arduana Pribinja; odnosno Adnan Kadribašić, pravnik i stručnjak za ravnopravnost spolova. Već sam presjek sugovornika daje naslutiti da se problemu nastojalo pristupiti sustavno, od legislative, civilnih aktera kao spone prema institucionalnom kontekstu i konačno novinarske perspektive, koja ima moć razjedinjene elemente objediniti.
Milčević naglašava da je aktivni globalni ženski pokret utjecao na to da se nasilje među ženama sagledava u kontekstu međunarodnog prava, odnosno povrede ženskih prava. Sugovornici će se složiti da bosanski zakonski okvir zahtijeva određene nadopune – prepoznavanje pojma femicida ili proširenje pojma obitelji, kako bi se obuhvatili specifični slučajevi, no problem je prije u selektivnu provođenju zakona i ignoriranju. Očito je svim našim društvima zajedničko da se i progresivne inicijative, baš kao i one negativne, najčešće događaju na pojedinačnom planu, unatoč ili protiv sustava. Sugovornici panela razloge neefikasnosti institucija dijelom pronalaze u nekoherentnom sprovođenju i oslanjanju na individualne procjene profesionalaca. Oni pak sami bivaju krajnji izdanci izostanka društvene svijesti o razmjerima problema, nasilju uvučenom u sve pore, često neprepoznato u svim varijacijama, društva koje njegove inačice tolerira, normalizira ili preobražava u benigni fenomen.
Utoliko medijski profesionalci, novinari i izvjestitelji postaju nužna komponenta u promjeni vizure, čija je moć doprijeti do svih aktera. Sudionici panela zaključili su da je poboljšanje medijskih pristupa osjetljivim temama evidentno, kao i konkretnije poštivanje etičkih kodeksa, odnosno uvažavanja svih silnica koji našu realnost tvore. Problema u medijskom sektoru svi smo svjesni, od profita u prvom planu koji onemogućava kvalitetan rad, do inzistiranja na praznom senzacionalizmu. Ipak, medijske, festivalske, stvaralačke enklave uvijek postoje, a svaki je događaj posvećen načinu pristupa i reprezentaciji osjetljivih skupina, bitan za sve koji djelujemo u javnom prostoru, a problematike se makar posredno dotičemo. Greške se u sličnim diskusijama uviđaju da bi se ispravile, opravdanja za ignoranciju je manje.
