Danas je doista teško pomisliti na ijedno dalmatinsko mjesto bez da se nekako u toj slici ne pojavi i turizam koji, ispada, nasušno hrani i hrvatsku obalu i cijelu Hrvatsku od samostalnosti naovamo. Da to tako nije bilo oduvijek i da je Dalmacija nekad gospodarski imala štošta za ponuditi podsjeća “Neptunova Nevera” (sirena4reel / LEWA Productions / 2K4K; 2024.) srpske autorice Katarine Stanković, dugometražni dokumentarni film snimljen na otoku Visu.
Štoviše, u viškoj Komiži izgrađen je jedan od prvih pogona za preradu ribe na Sredozemlju, svakako prvi na istočnome Jadranu. Hrvatska tehnička enciklopedija početak rada tvornice Društva braće Mardessich (Mardešić) datira u 1875. ili, prema drugim izvorima, 1890. godinu. U uvodnim međunaslovima filma sugerira se da su “komiški ribari drugi u svijetu osnovali riboprerađivačku industriju” i to još 1870. Ovdje se već nazire, “Neptunova Nevera” uspostavlja odnos s onime što se uopćeno naziva starim vremenima kad je život za većinu bio sporiji nego što je danas i ispunjeniji izravnim kontaktom s prirodom te manualnim radom. Ostatak međunaslova tek kratko navodi da se “ukupno sedam otočkih tvornica za konzerviranje ribe naposljetku spojilo u jednu, Neptun”.
Međutim, relativno nedavno objavljen međunarodni zbornik radova “Priče iz konzerve – povijest prerade i konzerviranja ribe na sjeveroistočnom Jadranu” (ur. Iva Kosmos, Tanja Petrović, Martin Pogačar; Zagreb: Srednja Europa, 2020.) demistificira upravo takvo romantizirano razumijevanje stvari. Industrijski uzlet omogućio je, naime, specifičan kontekst Austro-Ugarske Monarhije u kojemu su Mardešići predstavljali zapravo jedini domaći privatni kapital, dok je za većinu obalnih pogona bio zaslužan danas uglavnom zaboravljeni češki poduzetnik i filantrop Karel Varhánek (Carl Warhanek). Prvenstveno njegovom zaslugom, prostori ovih krajeva ulančani su s gospodarskim procesima u ostatku Europe, ali i svijeta – Varhánekova razgranata nabava i proizvodnja u području prehrambene industrije sa skladištima voća čak u Africi, odraz je globalnoga procesa razvoja kapitalizma kojemu je dalmatinsko radništvo dalo znatan obol već prilično rano, ali nije moglo ništa samo po sebi osnovati.
Neptun, čije ime po rimskome bogu mora u film unosi i mitsku referencu, fenomen je vezan uz vrijeme nakon Drugoga svjetskog rata. Do kasnih 1950-ih, Jugoslavija se etablirala kao treći svjetski proizvođač ribljih konzervi na svijetu, poslije Portugala i Maroka, s 27 aktivnih tvornica za tu svrhu. Ovo je vrijeme koje se u filmu priziva crno-bijelim arhivskim snimkama poslom obuzetih ribara i tvorničkih radnika i radnica. Snimke doprinose mitologizaciji odnosa lokalnoga čovjeka i mora, pogotovo zbog orijentalne glazbe montirane u pozadini, što se može ocijeniti i problematičnim – čemu orijentalizacija Jadrana kojemu nije karakterističan taj zvuk? Alternativno, naizgled naklonjenije čitanje toga stilskog postupka u njemu će prepoznati tek nastojanje da se orijentalno univerzalno poistovjeti s prošlim, oniričkim, misaonim, no ta je poveznica pak problematična na drugi način.
Godine 2003. bivše je državno poduzeće Neptun otišlo u stečaj, nakon čega ga je kupio južnoafrički poduzetnik nizozemskoga podrijetla Philip Vermeulen, u filmu prilično prijateljski nastrojen i prepun poštovanja prema otočkoj prirodi. No može li se u današnje doba uopće uspostaviti tržišno konkurentna proizvodnja ribljih proizvoda u izoliranoj zoni Jadrana? Vermeulen svoju ideju za bivši pogon više treba prilagoditi estetskim nego funkcionalnim zahtjevima lokalne sredine, jer riboprerađivačka industrija nije jedna od čišćih i mirisnijih (film ne nudi taj podatak, no poduzetnik je 2005. prodao pogon Neptuna srpskoj tvrtki koja je proizvodnju prebacila u Niš). Izlova ribe na Visu ipak ima i danas, što snimatelji Grazyna Sowa i Nemanja Jovanov vješto hvataju kamerom u samome procesu. U pozadini isto potvrđuje i izjava komiške gradonačelnice Tonke Ivčević – ribarski zanat opstaje, neka ljudi uopće ne sumnjaju. Prijelaz te scene u kojoj se Ivčević tek čuje, u onu u kojoj se i vidi dok tu istu izjavu daje, tehnički je zapravo vrlo impresivan dio filma.
Kao najudaljenije tlo hrvatskoga Jadrana, Vis se na ovaj način ipak čini nešto bližim te intrigantnim zbog razloga koji ne uključuju tek zgodna mjesta za kupanje i gastronomsku ponudu…
U nastavku se javlja cijeli niz aktera koji promišljaju kakav je život na otoku bio nekad, kakav je danas, a kakav bi tek mogao biti. Na otvorenoj javnoj raspravi u prostorima gradske uprave živo se pokušava riješiti pitanje nadogradnje vodoopskrbnoga sustava. Prisutni građani uglavnom su zgroženi idejom sprovođenja kanalizacije u blizini vjerskih objekata ili ispuštanjem njena sadržaja u netaknuto morsko stanište. Imaju li sve podatke i jesu li u pravu nije poznato, što stvari samo čini uzbudljivijima. Redateljičin opservacijski pristup ovdje oslikava borbu maloga čovjeka protiv sustava, karakterističnu za birokracijom uglavnom preopterećen postjugoslavenski prostor, kao i pozitivne primjere otpora na trend sumanuta građenja i pregrađivanja na Jadranu u svrhu lake zarade od turizma.
Na svoj način kontraperspektivu suvremenom otočkom životu nudi i kamenorezac i umjetnik Mate Božanić Điđi, ekscentrik britkoga jezika, sklon pokojoj psovki dok govori na posebno izražajnome lokalnom dijalektu. Film prati i aktivnosti filozofa Srećka Horvata koji je na Visu 2023. pokrenuo Otočku školu društvene autonomije, kreativnu oazu u kojoj polaznici proučavaju filozofsku literaturu, grade suhozid, uzgajaju povrtne kulture, stvaraju umjetnost itd., na tragu pitanja koje Horvat identificira još kod antičkih Grka – što to znači voditi dobar život? O Visu govori i sveučilišni profesor i pisac Joško Božanić, prisjećajući se, primjerice, svoje bake koja je, kad je jednom pročitala vijest o lopovu u novinskoj crnoj kronici, danima zatim razmišljala kako je prošao i kako se priča rasplela. Živjelo se, sugerira se, u empatičnijim vremenima u kojima je pojedinac bio orjentiraniji zajednici. Takve odnose nemoguće je povratiti, ali vrijedi sačuvati uspomenu na njih i razumjeti tu promjenu. Film ispunjava niz kompozicijski izuzetnih prizora aktivnosti malobrojnih ljudi koji se na otoku zadržavaju iz različitih razloga, svi privučeni njegovom posebnošću.
Vizualno svakako najreprezentativniji u ovogodišnjoj natjecateljskoj selekciji Liburnia Film Festivala, “Neptunova Nevera” Katarine Stanković uspijeva gledatelja kupiti duhom i ugođajem, usprkos manjim nedosljednostima i letimičnom tretmanu složene povijesti otoka. Kao najudaljenije tlo hrvatskoga Jadrana, Vis se na ovaj način ipak čini nešto bližim te intrigantnim zbog razloga koji ne uključuju tek zgodna mjesta za kupanje i gastronomsku ponudu, inače opća mjesta suvremenih promišljanja hrvatskih obalnih područja.
