Tri sprovoda i dva štrajka glađu mogu se doživjeti kao svojevrsne uporišne točke “Stanara” / “The Flats” (2024) Alessandre Celesije, filmašice rođene u Italiji, nastanjene u Parizu i u Belfastu, ostvarenja usmjerenoga na posljedice Nevolja (The Troubles / Na Trioblóidi), kako ih zovu u Irskoj i u Ujedinjenom Kraljevstvu Velike Britanije i Sjeverne Irske, a u nas se rečeno naziva Sjevernoirski sukob. Ovako nas upućuje uvodni pisani tekst u filmu: “Nevolje su razdirale Sjevernu Irsku od kasnih 1960-ih do 1998. Na jednoj strani bili su lojalisti (većinom protestanti) koji su željeli ostati u Ujedinjenom Kraljevstvu. S druge strane bili su republikanci (većinom katolici) koji su se željeli odvojiti i ujediniti s Irskom. Britanska vojska brzo se uključila u sukob. Ubijeno je više od 3500 ljudi, od kojih je bilo 52 posto civila. Oko 50 tisuća ljudi je ranjeno. Među najteže pogođenim područjima: New Lodge, republikanska enklava u srcu Belfasta.”
Nagrađeni prvom nagradom na kopenhaškom 21. CPH:DOX-u, “Stanari” su smješteni upravo u New Lodge, gdje prate nekolicinu stanara nekoliko nebodera što se nadvijaju nad pretežno niskim kućama gradskoga središta, među kojima se središnjim likom nadaje Joe McNally, srednjovječni samac koji, čini se, nije zaposlen ili je umirovljen, nastanjen je na jednom od najviših katova, a s balkona mu se vijori velika irska zastava. I oko četvrt stoljeća po svršetku Nevolja, Joe je duboko potresen onime što je tada proživljavao, jer bilo je to stanje neprestane neizvjesnosti i straha, kad su New Lodge kolokvijalno nazivali Ubojita milja (The Murder Mile), jer svako je toliko netko ondje smrtno stradao.
Puškaranja između IRA-e, Britanske vojske i raznih paravojnih snaga bila su svakodnevna, molotovljevi kokteli, cigle i kamenje letjeli su danonoćno. Statistički, ugao Ceste New Lodge i Ceste Antrim bio je najopasnija točka u Sjevernoj Irskoj. Najtraumatičniji trenuci Joeova djetinjstva i rane mladosti bili su ubojstvo, odnosno likvidacija njegova sedamnaestogodišnjeg ujaka Cockea i, nekoliko godina poslije, smrt Bobbyja Sandsa, člana Irske republikanske armije, nakon šezdesetšestodnevnoga štrajka glađu u britanskom zatvoru Maze 1981. U susretima s psihoterapeutkinjom Ritom, zaposlenicom organizacije PIPS (Public Initiative for the Prevention of Suicide and Self-harm), Joe usrdno i suradljivo iznosi svoje misli i osjećaje vezane uz te događaje koji ga i nadalje duboko more i opsjedaju, a duševnom boljitku ne pridonosi ni još uvijek visoko napeta i nisko trpeljiva situacija između protestanata i katolika, odnosno lojalista i republikanaca. Premda elokventan i samoanalitičan, Joe se ne uspijeva iskobeljati iz živog pijeska prošlosti.
Celesia i snimatelj François Chambe prate Joea često u blizim i krupnim planovima, možda i zbog skučenosti interijernih prostora, no time se cjelinom utiskuje ozračje tjeskobe i pritiska. Isto tako i prevladavajućim koloritom zagasite, teške modrine, sivila i smeđega kakvima odišu i panorame grada kojima katkad dominira sedam visokih, masivnih, kao greškom usađenih kvadara nelijepih, sumornih, gotovo prijeteće tamnih nebodera spomenute četvrti. Držeći se uz protagoniste, filmaši izbjegavaju predočiti moguću živost i vrevu okružja te na određeni način sugeriraju osamljenost življenja i bezvremenost zbivanja. Današnjica zarobljena prošlošću. Izdvojit će se još nekoliko stanara – mlađa skladateljica i pjevačica Jolene, dječak Sean i stariji par Angie i Gerard – i oni uglavnom snimani u blizim i krupnim planovima. Svi će isprva biti predstavljeni kao mogući glumci što igranofilmski-igrokazno rekreiraju Joeova najintenzivnija sjećanja, a tek će se poslije shvatiti da su i oni žitelji nebodera, susjedi, također, bilo neposredno, bilo posredno obilježeni razdobljem Nevolja. Obje žene, primjerice, bile su žrtve nasilja svojih (bivših) supruga, što se implicitno povezuje s okolnostima života u doba trodesetljetnog (!) Sjevernoirskog sukoba nabijenog potencijalnom i konkretnom agresijom. “Svako jutro probudili bismo se s pitanjem: Tko će danas biti ubijen?”, veli Joe.
“Stanari” žitko kuljaju odmjerenim ritmom, prisno, srdačno, obzirno prateći i ocrtavajući protagoniste te silnice koje ih povijesno-sudbinski povezuju…
Pri početku “Stanara”, u Joeovu će se stanu, za potrebe filma, izvršiti pripreme za svojevrsnu psihoterapijsku rekreaciju bdijenja nad Joeovim ujakom Cockeom, no ono neće biti prikazano u zaokruženo preglednoj cjelini, već u istršcima, nedorečeno, nedovršeno. Takve su, nestabilne i rastrzane, i egzistencije ljudi koje gledamo. Poslije će na sličan način, amaterski, improvizirano, biti uprizoreno i bdijenje nad Bobbyjem Sandsom, čiji ćemo zbiljski ispraćaj na ulicama Belfasta 1981. vidjeti i u arhivskim snimkama. Treći ćemo sprovod, odnosno svečano prenošenje lijesa britanske kraljice Elizabete II. do zrakoplova u zračnoj luci Edinburgh, u rujnu 2022., gledati u izravnom televizijskom prijenosu, zajedno s protagonistima, među kojima nema Joea. U tom prizoru, jednom od najdojmljivijih, u konverzaciji koja zanosi poćutom dokumentarne neposrednosti, Jolene će iskazati poveliku zbunjenost o svom formalnom nacionalnom statusu – Irkinja? Britanka? Pripadnica Europske Unije nakon Brexita? – a Angie i Gerard začepit će uši i okrenuti se od televizora kad zasvira britanska nacionalna himna “Bože čuvaj kraljicu”.
Iznimno uznemiren time što se ispred njegovog nebodera svakodnevno preprodaju narkotici, crack i heroin, a po njegovu mišljenju ili saznanjima prodaju ga izvankvartovski lojalisti/protestanti kvartovskim republikancima/katolicima, mahom mladima, što smatra još jednim načinom britanskog nastojanja zatiranja Iraca, Joe prosvjedno, nedvojbeno pod utjecajem davnašnjeg Sandsova žrtvovanja, i sam stupi u štrajk glađu. Posve loše osmišljeno, gotovo inkognito, u srži besmisleno. Potez očajnika.
“Stanari” žitko kuljaju odmjerenim ritmom, prisno, srdačno, obzirno prateći i ocrtavajući protagoniste te silnice koje ih povijesno-sudbinski povezuju, iako možda nisu zajednički sudjelovali u istim događajima, te bez mnogo objašnjavanja i tumačenja, bez zauzimanja strana ili ispravljanja krivdi krokiraju političko-historijski kontekst. Ponajprije se, s uvjerljivim zanimanjem, usredotočujući na čovjeka, pojedinca, i na brazde koje u njemu ostavljaju veliki, nesretni događaji koji su ga snašli, često ni krivoga ni dužnoga.