Na 20. ZagrebDoxu u Regionalnoj konkurenciji prikazan je i najnoviji film Renate Poljak (Split, 1974.), “Šume šume” (Documenta-Centar za suočavanje sa prošlošću / Kinematograf; 2024.). S autoricom koja stvara pretežno unutar eksperimentalnog filmskog roda i kojoj su “Šume” premijerni dokumentarac u karijeri, porazgovarali smo za vrijeme samog festivala.
“‘Šume šume’ je dugometražni dokumentarni film o partizankama; ženama koje su bile u partizanima i na način koji danas to vidimo. Imamo tri pristupa u filmu: dokumentarni sa svjedočanstvima Hilde Heček koja ima 105 godina, špijunke za vrijeme Drugog svjetskog rata i koja je živjela u Osijeku… Imamo svjedočanstvo Zdenke Brčić, najstarije partizanke s vojnom knjižicom i koja je stvarno bila u šumi s partizanima. Zdenka je genijalna iz razloga što je poslije bila u partiji, iz koje su je tri puta izbacili. Ona se svaki put borila za pravdu i nikad nije dala da je se izbaci iz partije; svaki put se vraćala. Tako da mi zapravo imamo dokumentarna svjedočanstva o ženama strašne snage, strašne izdržljivosti i strašnog šarma. I jako velike posvećenosti prema pravdi. Njima je bilo bitno da se bore za pravdu. Jer u tom trenu, po njihovim svjedočanstvima, ti ne znaš tko je tu dobar a tko loš. Ali znaš tko je bolji, jer svugdje ima loših i dobrih strana. To je vrlo zanimljivo u tim svjedočanstvima”, rekla nam je Renata o radnji samog filma i nastavila:
“Drugi dio filma – koji je podijeljen u tri ispreplićuća dijela – je arhivski, kojeg smo uzeli iz kinoteka u Srbiji i HRT-a. On prati priču Marije Pipek, od koje imamo samo audio-svjedočanstvo, snimljeno od strane Barbare Matejčić prije desetak i više godina. Marija je s Hvara, tako da imamo jednu otočanku koja je zapravo bila i u Prvoj i u Drugoj ofanzivi, i na Sutjesci i na Neretvi… Imala je i tifus, ali je preživjela i kasnije živjela sretno i zadovoljno. I ona prepričava svoj život koji je onda u filmu ilustriran, a mi jedino po tim arhivskim materijalima zapravo vidimo koliko je on bio težak. Jer, inače, danas u ovim svim svjedočanstvima ne možemo vizualizirati. Koliko god mislimo da možemo, zapravo je to jako teško. Arhivska građa nam je strašno pomogla, da imamo taj neki link između svih tih partizanki zajedno, gdje su i kako su se one stvarno borile i kako je njihov život izgledao.
“Treći dio filma je eksperimentalni, u kojem obrađujem priču Nanice Paroški, čiji smo dnevnik pronašli. Nanica s petnaest godina postaje SKOJ-evka, ulazi u partizane, zaljubljena je u kapetana čete Žuću… Ovdje napokon imamo ljubavnu priču u kojoj ona priča o toj zabranjenoj ljubavi, o tome kako je vidjela zeleno nebo kad ju je poljubio. Na kraju, kako ona više priča o tome, onda nešto i halucinira – ne znamo što se dešava. Ali zapravo kužimo da je zeleno nebo početak njene bolesti; umire od pjegavog tifusa – ono što se u početku činilo kao ljubav, na kraju ispada pjegavi tifus. Tako da imamo jako emotivno svjedočanstvo, koje je u filmu obrađeno na malo eksperimentalniji pristup.”
Kakve su bile okolnosti snimanja “Šume šume”?
“Vesna Teršelič me zvala u rujnu-listopadu prošle godine i pitala bih li režirala film o partizankama. Iz razloga što sam već napravila ‘Staging Actors / Staging Beliefs’ projekt, kao i ‘Staging Actors / Staging Beliefs (Hommage to Slavko Štimac)’. Pretpostavljam da je to bio razlog. Meni je bio veliki izazov napraviti dokumentarni film, kojeg nisam nikad radila – ovo je moj debitantski dokumentarni film i prvi dugometražni dokumentarni. Onda sam zapravo skužila da ne želim napraviti neki film samo sa svjedočanstvima, jer mi se to uvijek čini malo dosadno i malo passé. Htjela sam da se od toga maknemo. Zato sam uvela još ove dvije stvari, tako da imamo tri potpuno različita elementa, koji se onda isprepliću kako bi film postao filmski interesantan”, istaknula je Renata Poljak i na kraju odgovorila na pitanje koliko se ovaj film razlikuje od njenih prijašnjih:
“Ovdje imam prave intervjue. I sad kako se tu radi o starijim gospođama, odnosno partizankama, način na koji se gradio taj odnos bio je fenomenalan. Gospođa Hilda Heček koja ima 105 godina, zapravo mi je postala frendica. I to mi je genijalno. Strašno me to obogatilo i jako puno mi je emotivno značilo upoznati tu gospođu.”
Pisana verzija ovog razgovora pročišćena je zbog jasnoće.