Kraljevstvo Dahomey egzistiralo je na području današnjeg Benina od početka sedamnaestog do kraja devetnaestog stoljeća, a prosperitet izgrađen na militarizmu i trgovini robljem davao mu je status regionalne sile. Legitimitet kraljeva ispreplitao se s dominantnom vudu religijom kroz štovanje kraljevskih predaka, čijim se duhovima svake godine ugađalo s proslavama i ljudskim žrtvama. Ti su kraljevi obilato poticali umjetnost na bazi drva, metala i bjelokosti, što je dovelo do razvitka umjetničke tradicije unikatne u odnosu na cijeli prostor Afrike. Dahomeyu su suverenitet dokinuli Francuzi; nakon što su ga invazijom pretvorili u kolonijalnu državu, kraljevsku riznicu opelješili su za nekoliko tisuća umjetnina, naknadno raspodijeljenih po francuskim muzejima.
Dokumentarni film “Blago kraljevstva Dahomey” / “Dahomey” (2024), nastao u koprodukciji Francuske, Benina i Senegala, fokusira se na događaj iz 2021., kada se 26 umjetnina, od francuske vlade odobrenih za restituciju, premješta na mjesto odakle su otuđene. Sniman na pariškim lokacijama odakle se umjetnine dopremaju, te na onima beninskog grada Cotonoua, gdje je za njih priređen doček, film je doživio trijumfalan debi na Berlinaleu, osvojivši Zlatnog medvjeda za najbolji film. Njegovoj autorici, Mati Diop, 41-godišnjoj francuskoj redateljici i glumici, ovo je drugo dugometražno ostvarenje, nakon što je s fantastičnom dramom “Atlantics” / “Atlantique” (2019) – čije je mjesto radnje također afrički kontinent – postala prva tamnoputa redateljica u glavnom programu Cannesa.
Tematski je “Dahomey” podijeljen na dva dijela. Prva polovica šutljivo prati cijeli proces transporta; pedantno se dokumentira rad kustosa i fizičkih radnika, odlaganje u sanduke, prijevoz do zračne luke i utovar u avion. Pri dolasku na afričku destinaciju, proces se ponavlja u obrnutom smjeru. Zatim kreće popisivanje predmeta, kategorizacija i procjena stanja; gledatelj kroz riječi stručnjaka dobiva puni opis pojedinih artefakata. Među njima se ističu masivne zoomorfne statue, težine preko dvjesto kilograma, koje predstavljaju kralja Ghezu i njegove nasljednike, Ghelea i Behanzina. Sljedeća točka je organizacija izložbe koja u Beninu ima značaj političkog događaja. Društvena krema dolazi uz glamurozni dekor, održavaju se zaneseni govori.
Druga polovica filma prenosi scene sa studentske tribine na temu primjerene reakcije oko vraćanja umjetnina. Jedni na potez Francuske gledaju kao na prvi diplomatski korak, kao znak dobre volje za budućnost i nastavak procesa povrata. Druga struja argumentaciju bazira na činjenici da je vraćeno samo 26 od nekoliko tisuća artefakata, što se može protumačiti jedino kao uvreda. Otvara se i pitanje posljedica kolonijalizma u vidu dominacije francuskog jezika, dok cjelokupna scenografija podsjeća na isječke iz filmova o studentskim prosvjedima iz ’68-e. Kako se redom radi o mladim ljudima, borbenost i zanos često prelaze u pokušaje impresioniranja publike kroz floskule o nacionalnom ponosu i njihovoj slavnoj prošlosti. Nakon završetka tog tenzijom najnabijenijeg dijela filma, atmosfera se postupno smiruje, a isprepletena priča o dva različita kontinenta i dva različita vremena zaokružuje se u kadrovima suvremenog, urbanog Benina.
Dokumentarni film “Blago kraljevstva Dahomey” , nastao u koprodukciji Francuske, Benina i Senegala, fokusira se na događaj iz 2021., kada se 26 umjetnina, od francuske vlade odobrenih za restituciju, premješta na mjesto odakle su otuđene.
Kako bi različite elemente uskladila u koherentnu cjelinu, Diop je pronašla narativno rješenje umetanjem dramatiziranih dionica iz perspektive kralja Gheze, čiji je duh utjelovljen u jednoj od statua. Dok progovara stiliziranim glasom iz onostranih dubina, na formalnom planu postaje vezivno tkivo koje gledatelju služi kao most među različitim vremenskim razdobljima. Njegovi su monolozi neka vrsta poetske kronike; promišljanja o prošlosti, putovanju i događanjima oko statue u realnom vremenu. Izvor te ideje morao je biti u animističkim načelima po kojima duhovi mrtvih obitavaju u svijetu usporedo s živima. Uvođenje dokufikcije tako je organski spojilo formu i sadržaj.
Uzdajući se u snagu tog koncepta, redateljica u potpunosti zazire od bilo kakvog izravnog autorskog uplitanja. Izostaju objašnjenja; akteri, objekti i prostor govore sami za sebe, a na gledatelju je da o društveno-povijesnom kontekstu zaključuje iz viđenog. To uključuje izravno oslovljena pitanja – poput kolonijalne ostavštine, ali i ona narativno reducirana, a koja se tiču klasne povijesti, ropstva i nacionalizma iz vlastitog dvorišta.
“Blago kraljevstva Dahomey” gledatelja tretira kao inteligentno biće, bez dociranja i nametanja stavova. Radi se o filmu koji pozornost želi steći kroz kreativnost, iako su mu neki intervali uzbudljiviji od drugih, pa je cjelina kao zbroj jača od izdvojenih dijelova. Čak i van direktne teme i prikazanih događaja, promišljena konceptualna struktura sama je za sebe dovoljno jaka da na gledatelja ostavi utisak.