Kad intervencije u fizički prostor rezultiraju permanentnim pulsiranjem na razmeđu artificijelnog i izvornog, da bi paralelno stimulirale posebnu vrstu mentalne stvarnosti u kojoj se vremenska linearnost raspada na supostojeće segmente, odatle proizašle implikacije nadilaze pragmatičnu funkciju. Filmski zabilježiti misaone antagonizme koji takav prostor obuhvaćaju, pretpostavlja tretman slike zasnovan na suprotstavljanju, ukidanju i dijaloškom unapređivanju različitih razina zatečenog, s ciljem idejnog objedinjavanja. Analogno fizičkoj stvarnosti, film vlastitu materijalnost transcendira prema kreaciji idejnog obzora koji ono neposredno dano preoblikuje u novi kontekst. Pripadna poetika izabrane prostorne preinake prenosi u domenu intuitivnog razumijevanja, koje se upotpunjava uvijek nanovim povratkom na konkretne historijsko-društvene zadatosti. Prostori su to čija materijalnosti sadrži tragove ideoloških prenamjena, da bi se premetnula u ishodište za tumačenja svih oblika svojih manifestacija. Poetika Dane Komljena počiva na srodnim vizualnim posredovanjima, pri čemu formalni postupci ili nagle stilske promjene sadrže signale za usmjeravanje čitanja. Višestruko opterećene kadrove postavlja u relacije čije konotacije otkrivaju neraskidivu isprepletenost organskog i anorganskog, fizičkog i idejnog, bilježeći posljedice čovjekove inicijative i kasnije bačenosti u prostor.
Afirmiran eksperimentalno-dokumentarno-igranim hibridima, Komljen je autor koji provodi specifičnu estetiku u nenarativnom, skoro sinestetičkom modu. Može ga se promatrati unutar šire regionalne struje koja počiva na implementaciji poetike dugih kadrova, čija statičnost priziva distancu i upisivanje gledateljeva interpretativnog potencijala, poticanog proizvođenjem neprekidno novih značenjskih sklopova. Human Rights Film Festival je uz recentni “Projekt” / “Project” (2023), donio retrospektivu redateljevih kratkih filmova “Sve, još uvijek, u orbiti” (2016) i “Rečenice iz fantazije” (2017). Iako svi Komljenovi filmovi dijele srodne gradive elemente, počivajući na asocijativnom pomirenju različito intoniranih pasusa, odabrani funkcioniraju kao tematsko-stilske varijacije, istovjetnog formata i karakteristične atmosferičnosti, uz vezivanje za političko-arhitektonske projekte, na čijim se ostacima ogleda ambicija moderniteta u suvremenom rasulu. Pritom kamera skoro da destilira prirodne elemente, koji u srazu s naknadnim interpolacijama zadobivaju prednost. Umetanje arhivskog materijala eksperimente konkretizira, upućujući ne samo na vremensku patinu intervencija u prostoru, već i onu sjećanja, identično podložnog izvanjskim utjecajima. Fizička i mentalna stvarnost prestaju biti jasno razgraničene.
Kao što u “Sve, još uvijek, u orbiti” imaginarna i stvarna povijest izgradnje Brazilije postaju nerazlučive manifestacije kolektivnih težnji, čiji pak materijalni ostaci referiraju mnogo prozaičnije odnose moći, “Projekt” jezgru ima u prenamijenjenom trgovačkom kompleksu u nigerijskom Lagosu. Kao i niz drugih zdanja na afričkom kontinentu, izgrađen je od strane jugoslavenskog Energoprojekta, da bi se premetnuo u simbol tektonskih političkih promjena, metonimijski odraženih kroz odnos zajednice prema izdvojenom objektu. Transformacije stila i fokusa imaju za cilj gledateljevu pažnju upućivati na unutrašnja proturječja raznorodnih tendencija, koje se sažimaju u jednoj točki. Kompleks Sajma u Lagosu otvoren je 1977. kao izraz suradnje utemeljene u pokretu nesvrstanosti, da bi bio zatvoren desetljeće kasnije na valu ekonomsko-društvene erozije; danas dijelom zapušten, dijelom mjesto samoniklih trgovačkih i obrtničkih djelatnosti.
“Projekt” funkcionira kao spoj nekoliko raznorodnih dijelova, referirajući se na fenomen jednako izvana, kao i iznutra, dok ga uvodna arhivska snimka samita Pokreta nesvrstanih kontekstualizira.
“Projekt” funkcionira kao spoj nekoliko raznorodnih dijelova, referirajući se na fenomen jednako izvana, kao i iznutra, dok ga uvodna arhivska snimka samita Pokreta nesvrstanih kontekstualizira. Ujedno ima funkciju detektirati političke odrednice društva predodređenog na samoopredjeljenje i solidarnost ukotvljene u obrise novonastalog pokreta, uz promicanu vjeru u oslobođenje od kolonijalnog naslijeđa i mogućnost samosvojnog napretka. Arhivski su snimci u antagonističkom odnosu spram ispražnjenih kadrova ruiniranog zdanja, zjapećim pred nepovratom ideološkog optimizma na kojem je niklo. Prebacujući kameru s detalja koji zadobivaju začudne obrise na totale napuštenih hala, Komljen potencira prepoznatljivost neovisnu o zemljopisnim koordinatama, dok u dijalektičkoj igri anorganskog i organskog, potonje nanovo preuzima primat.
No, “Projekt” neočekivano zadobiva obrat popunjavajući prostor opservacijskim snimkama drugog pola opustjelog kompleksa, nanovo prisvojenog od strane zajednice. Interakcije i rad živa su aktivnost, nastala autentično, onkraj političkog projekta. Prizori svakodnevice bivaju probijeni izgovorenom reminiscencijom na prethodeće razdoblje, a koja na individualnoj razini otkriva razdor ideoloških pretpostavki, očitovanih kroz klasno uvjetovanu nedohvatljivosti negdašnjeg trgovinskog žarišta. Izrečeno je pak u direktnom sukobu s potencijalom prenamjene infrastrukture iznutra, za potrebe pripadne zajednice. U trenutku kad kamera postaje daljnje sredstvo u rukama njena pripadnika, rezolucija, tekstura i opuštena manipulacija fokus gledatelja prebacuju na prirodu slike, kontrastirajući samoreprezentaciju kadrovima nastalim intervencijom izvanjskog promatrača. Komljen ostvarenje zaokružuje povratkom na nedogađajnost, čija se idejna nadogradnja preobražava u poprište misaonih razgradnji i sastavljanja. Nastala vizualna poetičnost tvori tek okvir za konkretan iskaz njenih političkih konotacija, zbog čega je u “Projektu” radikalna apstrakcija utišana snimkama dokumentarnog prosedea, One puni smisao ipak zadobivaju u cjelini međusobno odražavajućih, pobijajućih i integrirajućih elemenata, idejno i estetski se uklapajući u redateljev koherentni opus.
super napisano!