U zapadnom kulturnom krugu postoji duga povijest tzv. rubne, erotske, nerijetko i otvoreno pornografske literature, koja je egzistirala onkraj one društveno legitimirane. Njena je funkcija bila raznolika kao i potencijalno čitateljstvo, a sadržani se uvidi mogu interpretirati mnogo šire od historijske preteče tzv. industrije užitka. Ne zalazeći dalje u povijest od danas prijelomnog Marquisa de Sadea i njegove obratne metafizike poništenja, preko dvadesetostoljetnih nastavljača poput Georgesa Bataillea, čiji su motivi u paradigmatskoj “Priči o oku” premrežili službenu kulturu izravnim priključenjem na nadrealističko stvaralaštvo, činjenica jest da srodna ostvarenja i dalje izazivaju polemike, kao što i doživljavaju parafraze. Brojni su radovi te granične, ciljano ekscesne struje ekranizirani, od otvoreno političkog “Salo ili 120 dana Sodome” (1975) Piera Paola Pasolinija, pa do novije “Venere u krznu” (2013) Romana Polanskog. Iz vremena kad je na valu psihoanalitičkog oslobađanja u bečkom književnom krugu bujalo istraživanje potisnutog s izvorištem u zapriječenoj seksualnosti, datira i “Josephine Mutzenbacher ili Pripovijest bečke kurve”, knjiga anonimnog autora, pretpostavlja se Felixa Saltena. O razlogu anonimnosti možemo spekulirati, odatle zasigurno proizlazi prateća mistifikacija, ali nekoliko odlomaka koje otkriva film “Mutzenbacher” (2022) redateljice Ruth Beckermann, ne pridonosi dojmu naročite originalnosti.
Spomenuti je film naša publika mogla pogledati prošle godine na Subversive Film Festivalu, a ove je prikazan u sklopu netom završenog 2. Cherry Pop Festivala, pri čemu se organski uklopio u festivalski koncept otvorene razmjene ideja o modusima seksualnosti. Naime, za isti se postupak odlučuje i Beckermann, iskonstruiravši situaciju tobožnje audicije za ekranizaciju spomenutog teksta; izvorni predložak koristi kao poticaj za razgovor o različitim vidovima (ciljano muške i uglavnom heteroseksualne) seksualnosti, odnosno eventualnim promjenama perspektive zahvaljujući historijskom odmaku i recentnom generacijskom jazu u razumijevanju fenomena. Iako na prvi pogled iznenađujuć, odabir muških sudionika, pri čemu prevladavaju starije generacije, čija vizura i dalje ima primat u kulturno-društvenim strukturama, uz sveprisutne otpore iznikle na predosjećanju nadolazeće smjene odnosa moći, može imati transformativni potencijal. Ujedno, otvara se mogućnost iznalaženja sociološki intoniranih odgovora na kulturne sukobe kojima svjedočimo i u nekom od oblika neminovno sudjelujemo.
Kao i dio njenih sunarodnjaka, Beckermann je prepoznatljiva po propitivanju tabua i provociranju potisnutih impulsa, čije necenzurirano izbijanje odražava pravo stanje društva zapletenog u unutrašnji konflikt. U prethodnim je filmovima pažnju često posvećivala raskrinkavanju nikad prevladanih fašističkih momenata, duboko ukorijenjenih u strukture, s tendencijom detektiranja odatle proizašle društvene patologije. U “Mutzenbacheru” aktivno nastavlja psihoanalitičku tradiciju upisivanja značenja u neizgovoreno, što već na mizanscenskoj razini signalizira slavna frojdovska sofa, centralni objekt koji muškarci okupiraju.
“Mutzenbacher” postavlja okvir za trasiranje rasprave, međutim nedostaje mu radikalnosti za ukidanje unaprijed stvorenih ograničenja ili barem njihovu problematizaciju.
Struktura filma oslobođena je suvišnih elemenata, oslanja se na čiste i statične kadrove industrijske hale kojima profiliraju protagonisti, izmjenjujući se u pojedinačnim izvedbama, odnosno grupnim okupljanjima i zbornim citiranjima dijelova spomenutog teksta. Redateljičin položaj balansira između prisutnosti i neprisutnosti; njene intervencije, naputke ili pitanja čujemo, ali ostaje u pozadini, suštinski ne remetivši uspostavljenu muško-mušku dinamiku. Predložak pak postaje poticaj za razgovor, od vlastitih seksualnih iskustava, razgraničenja prihvatljivih od neprihvatljivih praksi i neizbježnog dovođenja u odnos naspram eksplicitnih replika. Pritom do izražaja dolaze oni momenti koji psihoanalitičara trebaju najviše i zanimati, a naziru se iza izgovorenog, u pokretu tijela neminovno sukobljenog s verbaliziranim. Kamera tu postaje nezamjenjiv alat, gledatelja navodi na detalje presudne za razumijevanje, konstantno inzistirajući na stanju nelagode, izazvanom neprekidnom relativizacijom od strane sudionika. Do koje je mjere ona iskrena, a do koje potaknuta okružjem kojem se nesvjesno prilagođavaju, potiče daljnji sloj (psiho)analize. Beckermann se – nakon što diskusiju isprovocira – povlači, ostavljajući zaključke otvorenima.
No, tu se javlja temeljni problem jer nije do kraja jasan učinak koji se nastojao postići po sudionike, ali i povratno po publiku. Najčešće smo suočeni s problematičnim i tipiziranim stavovima pripadnika starije generacije, koja zatečenu situaciju bespogovorno prihvaća, odnosno nesnalaženjem one mlađe, u trenutku kad im pridana pažnja prestane biti dovoljan suplement za eventualni intelektualni i emocionalni angažman. Stoga je konačni materijal montiran neravnomjerno, a odmakom film naprosto zapada u repetitivnost bez očekivanog pomaka ili makar konkretiziranja ideje u pozadini eksperimenta, koji se iscrpljuje kroz ponavljanje fraza, uskoro pročišćenih od smisla. Protagonisti pod očito samonametnutim pritiskom iskazivanja otvorene seksualnosti zapadaju u samoopravdanja, koja možda jesu najzanimljiviji efekt filma, ali ne možemo tvrditi da nije riječ o samosvojnom razvoju viška značenja. Za prebacivanje na grupnu dinamiku uz mantrično zazivanje skarednosti, ostaje nerazjašnjeno treba li djelovati katarzično po sudionike ili ironijskim odmakom prokazati toksičnost proizašlu iz samog predloška, čije iskrivljavanje percepcije afirmira mušku želju, kao što jedan od pronicljivijih sudionika vješto poentira.
“Mutzenbacher” postavlja okvir za trasiranje rasprave, međutim nedostaje mu radikalnosti za ukidanje unaprijed stvorenih ograničenja ili barem njihovu problematizaciju. Propušteno je i kritičko čitanje teksta u okviru šireg kulturnog konteksta, dalje od učinka na pojedinca, a koji ostaje na razini očekivanog. Izostanak strukturiranog vodstva od strane redateljice, rezultira situacijom u kojoj publika možda izvodi krnje zaključke, ali sudionici se ne pomiču od danih uvjerenja, čime je onemogućeno aktivno prekoračenje prema nekom od trenutno aktualnih pravaca.
