Dokumentarni film u režiji Igora Gala poduljeg i pomalo tendencioznog naziva “1991. adio Jugo film, adio Jugo festival, adio Jugoslavija… vidimo se u sljedećem ratu” (Histria film, 2023.) iznosi povijest Festivala jugoslavenskog igranog filma u Puli (FJIF), koji se održavao od 1953. do gašenja 1991. godine. Ova filmska manifestacija privlačila je filmske radnike iz svih socijalističkih republika bivše Jugoslavije i uživala ogromnu popularnost i međunarodni ugled sve do raspada Jugoslavije. Kroz razne autentične dokumentarističke zapise i svjedočanstva ključnih osoba povezanih s festivalom – od osnivača Marijana Rotara do svih značajnih festivalskih direktora, filmskih profesionalaca, glumaca, redatelja i producenata te filmskih kritičara – daje se uvid u nastanak ovog prestižnog filmskog događaja te njegov opstanak i prosperitet u danom vremenskom okviru.
Redatelj filma Igor Galo, srpski glumac s dugogodišnjom pulskom adresom, svoju je prvu i jednu od najzapaženijih uloga ostvario još 1968. u filmu “Imam dvije mame i dva tate” režisera Kreše Golika, a nakon toga su uslijedili brojni drugi filmovi. Za svoj doprinos i rad osvojio je niz priznanja, poput Nagrade “Marijan Rotar” na Pula Film Festivalu te Nagrade za životno djelo “Fabijan Šovagović” koju dodjeljuje Društvo hrvatskih redatelja. Za ovaj je pak film, u vlastitoj produkciji Histria filma, organizirao prikupljanje materijala i njegovu realizaciju.
Dokumentarac kreće s položajem Pule netom nakon Drugog svjetskog rata i vremena obnove, zatim razmatra društveno-političke okolnosti koje su dovele do osnivanja festivala te u nastavku prati njegov razvojni proces od početne faze smotre ili revije do izrastanja u kultni festival. Obuhvaćene su prijelomne točke poput bitnih suradnji ili uvida u potrebu jačanja turističke ponude i zadovoljenja uvjeta za smještaj gostiju. Prostor u filmskim minutama dobilo je i legendarno okupljalište na terasi hotela Riviere gdje se odvijala prava burza filmova. Naime, u to vrijeme pulski filmski festival bio jugoslavenski festival sa statusom međunarodno priznatog događaja, dok je Pula postala integrativan faktor za kinematografije FNRJ/SFRJ, odnosno, riječima sugovornika, “kulturna Jalta”.
Također, festival je egzistirao kao zrcalo društvenog i političkog, kulturnog i gospodarskog razvoja socijalističke Jugoslavije, a upravo ga tako film i tretira – kao sliku Jugoslavije u malom. Prikazujući (iako zaista limitirano) propadanje države paralelno s nestankom ovog na svjetskoj razini jedinstvenog filmskog događaja, povučena je i direktna usporedba i poveznica njenog raspada s raspadom festivala, čime se odvio i kraj jedne ere. Arena je ubrzo u Pula Film Festivalu dobila svoju novu formu, samo sada kao mjesto hrvatskog, a ne jugoslavenskog festivala. No, bez gotovo ikakvog prostora u filmu, na neki se način insinuira o ultimativnom krahu festivala 1991. godine, nakon kojeg se ništa nije nastavilo – kao da PFF ne postoji. Valja podsjetiti javnost i na period prije oformljivanja Pula Film Festivala, po svemu sudeći zlatnog doba festivala, ali ni njegov današnji značaj nije zanemariv. Pa ipak, s obzirom na to da film funkcionira kao svojevrsni vremeplov i tematizira festivalske korijene (bez obzira na namjerno ili nenamjerno izostavljanje festivalskog života iza ’91.), bilo bi smisleno da je na PFF-u i prikazan jer upravo ondje najviše pripada, što nije bio slučaj.
Kao i u ovom slučaju, priroda privatnih sjećanja i nostalgije odrađuje svoje, katkad se odupirući uranjanju u sve (neugodnije) aspekte povijesti.
Osim arhivskih snimki koje pripadaju nekadašnjem izgledu i atmosferi festivala, film u potpunosti čine spomenuti intervjui, nastali vjerojatno devedesetih po ukidanju festivala uoči rata. Iako Galov dokumentarac osvjetljava gotovo četrdeset impresivnih izdanja pulskog filmskog festivala, iskopavajući rijetko viđene kadrove iz niza filmskih arhiva i filmoteka gradova bivše Jugoslavije, nedostatak je filma isključiva baziranost na arhivski materijal, bez novih snimki i izjava iz recentnih godina, kojima bi se promotrila zbivanja iz današnje perspektive. Zasigurno ima sugovornika, živućih filmskih velikana, koji bi mogli usporediti tadašnje i današnje stanje ili komentirati prekid uoči rata, na nesreću svih. Iz tog razloga nije jasna redateljeva odluka ni manjak zanimanja za pokušaj uklapanja i onih komentara s određenim odmakom, jer se u tom slučaju film mogao montirati još devedesetih.
Tadašnje jugoslavenske zvijezde u intervjuima prepričavaju anegdote koje su im se urezale u pamćenje i koje doista daju zaključiti da se radilo o neponovljivom doživljaju, bilo za filmske radnike i goste, bilo za publiku koja je posve poludjela za filmovima i svojim idolima. Na pulskom festivalu je bila predstavljana najkvalitetnija produkcija tadašnjeg jugoslavenskog filma, a privlačio je pažnju i zbog prisutnosti svjetskih filmskih ikona. Gal donosi i kratku usporedbu FJIF-a s elitističkijim festivalima, u odnosu na koje je u Puli prikazivanje filmova ipak pripadalo prvenstveno narodu.
Stilom klasičan dokumentarac, neinovativnog pristupa i pomalo zastarjelih tehnika s pretežitom uporabom talking heads materijala, ponegdje nemarno uvedenih i posloženih, film je i neujednačenih namjera. Pored iznošenja povijesnih podataka u naizgled objektivnom tonu, tu je i autorski iskaz i argumentacijski ton, no prisutan tek na početku i kraju. Stoga film ne funkcionira posve ni u informativnom obliku, ni u smislu iznošenja vlastite teze.
Galo je s vlastitim sredstvima ostvarivao svoju ambicioznu ideju. Nimalo lak potez, ali konačni rezultat je ipak prilično nedorečen, nudeći dojam izoliranog sna kojeg redatelj još jednom želi prosanjati kao neizmijenjenu prošlost. I ne probuditi se, ni u ratnom ni postratnom vremenu. Kroz način tretiranja materijala osjetno je u priču utkano i redateljevo osobno iskustvo, iz privatnog i profesionalnog aspekta. Stoga je “1991. adio Jugo film, adio Jugo festival, adio Jugoslavija… vidimo se u sljedećem ratu” prvenstveno oda i omaž nekadašnjem dobu, izraz izviruće nostalgije za vremenima u kojima se osjećalo zajedništvo na ovim prostorima. Ova nostalgija je opravdana i legitimna, no val demokratskih promjena i padova komunističkih režima diljem Europe, počevši od Berlinskog zida ’89., nije zaobišao ni Jugoslaviju.
U trenucima izbijanja prvih ratnih događanja, Festivalsko vijeće FJIF-a pod vodstvom Antuna Vrdoljaka 1991. neočekivano i naglo prekida festivalski kontinuitet, što se u filmu podvlači izrekom “Kad oružje govori, kultura šuti.” Događaj je jasno predstavljao težak i bolan udarac svim kulturnim radnicima, a i njezinim konzumentima na ovim prostorima. Poznati su kasniji traumatični i krvavi događaji za vrijeme rata, ali život Arene se potom ipak nastavio. Ovoj činjenici ne valja selektivno pristupiti, jer redatelja Igora Gala, čini se, u smislu dramaturškog centra najviše okupira rez napravljen 1991. godine, kojem neproporcionalno posvećuje pažnju s tek petnaest minuta pri kraju filma, nakon otvaranja određenih pitanja i diskusija. Obećavajućim početkom sa scenskom interpretacijom stihova pjesme “Pripadnost” Enesa Kiševića, suptilnim komentarom o problematici svih ideologija, Galo je signalizirao da će film ići upravo u tom smjeru. Djelomično i jest, naznačujući nesvrstanost kulture i traženje suživota, mira i izuzeća od ratnih i nasilnih događanja. No i sam je autor, kao i Vrdoljak s festivalom, također napravio dramatičan rez, ostavši zamrznut u nekom drugom vremenu upitne ideologije i njenih krnjih pojavnosti; za zapad polupropusnih, u svojoj osnovi totalitarnih. Kao i u ovom slučaju, priroda privatnih sjećanja i nostalgije odrađuje svoje, katkad se odupirući uranjanju u sve (neugodnije) aspekte povijesti.
