Pisati o filmu čiji je glavni protagonist pripadnik manjine, a posljedična diskriminacija provodni konflikt, uvijek znači opasnost od iskliznuća u nehotičnu viktimizaciju ili podržavanje negativnih praksi, koje nisu prepoznate kao takve. Pritom je zbog važnosti iskazivanja podrške ili doprinosa u raspravi o presudnim temama, lako zanemariti filmski segment, odnosno estetsku i strukturalnu dimenziju ostvarenja. Budući da živimo u društvu koje je daleko od osviještenog kad je problematika manjina u pitanju, svaki je pokušaj promjene perspektive itekako dobrodošao, baš kao i nužnost da filmovi koji je adresiraju dopru do publike šire od one festivalske, ne bi li do kraja ispunili svoj komunikacijski potencijal.
“Snajka: Dnevnik očekivanja” (Restart / Stefilm / Al Jazeera Balkans / Möbius; 2023.) autorice Tee Vidović Dalipi medijski je detaljno popraćen i prije nego što je prikazan u Hrvatskoj, a na recentno završenom Dokufestu je i nagrađen Nagradom publike. I tu se javlja prvi problem, koji se manje tiče filma, a mnogo više društva u kojem živimo, a koje brak dvoje ljudi sagledava iz vizure etničnosti uz pripadno etiketiranje kao Roma i Hrvatice, a ne naprimjer hrvatskih ili kosovskih državljana, ne ostavljajući niti prostor za samoopredjeljenje. Iako bi i naslovi tog tipa izazvali senzaciju, očito je da etnički esencijalizam i dalje većinski doživljava bitnim, odnosno kao potencijalna prepreka u ostvarivanju produktivnih odnosa.
Autorica filma Tea Vidović Dalipi je u hrvatskom društvu prepoznata zbog aktivističkog rada s marginaliziranim skupinama i angažmana u Centru za mirovne studije; samim time iz iste perspektive pristupa osobnoj priči, svojevrsnom, kao što naslov sugerira, dnevniku očekivanja od vlastitog braka, kako osobnih, tako i obiteljskih, od kojih je neodvojiv aspekt društvenog uvjetovanja. Pritom nastupa intimistički, većinu filmskog vremena posvećuje osobnim dilemama i realizaciji partnerskog odnosa, a koji se počesto svodi na univerzalno prepoznatljive trzavice, iz kojih nije isključen niti širi obiteljski krug. Međutim, već spomenuta činjenica podrijetla autoričina partnera Mirsada ima za cilj bazu produbiti ocrtavanjem različitih kultura, pri čemu bi njihov unaprijed očekivani sraz mogao imati potencijalno efektan učinak po filmsku priču.
No, kao što se pripovjedna linija neprekidno nastoji dovesti u napetosti, koja se ipak ne događa, tako se i stvorena očekivanja kulturne nesvodivosti prije konstituiraju, no što se nadvladavaju. Unatoč tome što biti Rom, ne samo u Hrvatskoj, nego općenito na Balkanu, potiče netrpeljivost, a generiranju predrasuda svjedočimo na dnevnoj bazi, činjenica jest da je mladi par uglavnom suočen s uobičajenim problemima na putu osamostaljivanja, koje u ovom slučaju doduše možemo vezati za još nezahvalniju poziciju, ali nikako generalno određujuću. Teža zapošljivost Roma u Hrvatskoj kao rezultat društvenog statusa i sustavnog perpetuiranja diskriminatornih praksi, u filmu ipak ostaje na margini, bez da se nedvosmisleno problematizira. Razlog te odluke možda je pokušaj normalizacije života izvan stereotipnih obrazaca, ali ostaje pitanje kome je usmjeren, uzmemo li u obzir neminovnu činjenicu da će mu prva publika ipak biti festivalska. Stoga se montirani materijal uglavnom svodi na prizore svakodnevice, praćene ne naročito nadahnjujućim razgovorima, propuštajući poentirati probleme s kojima se pripadnici romske manjine suočavaju, a mnogo su destruktivniji od verbalnih dobacivanja.
“Snajka: Dnevnik očekivanja” se povremeno fokusira na utvrđivanje kulturne razlike, za koju nam se ipak čini da je prvenstveno ekonomski uvjetovana.
“Snajka: Dnevnik očekivanja” se povremeno fokusira na utvrđivanje kulturne razlike, za koju nam se ipak čini da je prvenstveno ekonomski uvjetovana. Ako se uspostavljena predrasuda i nastojala poništiti supozicioniranjem scena poput svadbenih slavlja koja imaju jednaku tradicionalističku potku, neovisno odvijala se na Kosovu ili u Zaprešiću, dramaturška se struktura rasula u previše rukavaca bez da se konačno smisleno povezala. Na kraju, češće svjedočimo osobnim sumnjama autorice, od potencijalnih reakcija okoline do odgoja djeteta u istim uvjetima, koje su legitimne, ali nedovoljno snažno povezane s daljnjom izgradnjom filmskog materijala. Kad međuodnos dvoje protagonista utemeljuje radnju, a pritom je redateljica jedna od njih, što znači da će intervencija u situaciju snimanja biti teža, onda se kao neminovni uvjet nameće njihova sposobnost da priču u svim segmentima iznesu do kraja. Ovdje se to međutim ne događa, koliko god simpatični bili ili mogli biti. Kao osnovna se teškoća uskoro razotkriva izostanak težišta i smislenih prijelaza s intimnog na društveno i obratno. Štoviše, suočavanje s predrasudama u filmu je manje vidljivo, a mnogo češće verbalizirano, bez da prirodno proizlazi iz danih situacija, zapadajući u nehotičnu izvještačenost.
U “Snajki” je previše prostora posvećeno zoni intimnosti, a gomilanje epizoda ostavlja nas dezorijentiranima oko stvarne namjere filma. Ne doprinosi niti prevlast kućne kamere, jer su zabilježeni događaji ili razgovori rijetko presudni. Stoga većinu vremena nastaje dojam da količina snimljenog materijala naprosto nije dovoljno raznorodna za dugi metar, a da bi film funkcionirao bolje kao manje ambiciozna intimistička skica. Stvarni je cilj možda vidljiviji iz medijskih najava, zanemarimo li neizbježnu egzotizaciju proizašlu iz medijskog posredovanja. “Snajka: Dnevnik očekivanja” je dokumentarac koji dokazuje da dobra ideja, bez osmišljene logike i učinka koji želi postići, nije dovoljna za dobar film. Uz to, u ovom je slučaju propuštena prilika naglasiti što je u svim vrstama interakcije suštinski važno, a što su društveni konstrukti i predrasude spremni za radikalno odbacivanje.
