S osvojenom Nagradom publike za najbolji dokumentarni film sekcije “Panorama” ovogodišnjeg Berlinalea i trenutnom nominacijom za nagradu Njemačke filmske akademije, film tursko-njemačkog redatelja Cema Kaye, “Ljubav, smrt i njemačke marke” / “Love, Deutschmarks and Death” / “Liebe, D-Mark und Tod” / “Aşk, Mark ve Ölüm” (2022) donosi dosad neviđeni uvid u vibrantnu povijest glazbene kulture turskih imigranata u Njemačkoj.
Slično kao i naši gastarbajteri, za Nijemce yugosi, uslijed potpisivanja međudržavnih ugovora, 60-ih godina prošlog stoljeća veliki broj turskih migrantskih radnika počeo se prelijevati iz ruralne Anadolije u toliko željenu Alemaniju, zemlju meda i mlijeka, mitsku Zapadnu Njemačku.
Daleko od kuće, u novom okruženju koje se pokazalo nimalo gostoljubivim, kao djelić doma u stranoj zemlji uvijek ih je pratila glazba kao olakšanje od surove svakodnevice novonastalih radničkih kvartova i tvorničkog rada. Pod utjecajem tipičnog gastarbajterskog bola, nostalgije i u okolnostima potpunog nerazumijevanja nove sredine, turski kvartovi postaju mjesto stvaranja nove glazbene scene i nekih potpuno novih žanrova i stilova poput “Pjesama iz inozemstva” (Gurbetçi-Lieder). Nova scena bila je i komercijalno značajna pa je tako u zlatno doba generirala ogromne profite, a zavičajni klubovi poput kultnog Türkische Bazara u Berlinu, iako medijski potpuno nezamijećeni, vikendima su pucali od posjetitelja, a novac od programa kupio se metlom.
Nasilje uzrokovano rasizmom prema turskoj zajednici kulminira 90-ih godina, te drugoj i trećoj generaciji odrasloj u Njemačkoj, koja više nije imala domovinu kojoj bi se vratila, rap i hip-hop postaju postaju glas otpora, a njegovi pioniri kao što su Fresh Familee, King Size Terror ili Islamic Force pomiču granice popularne glazbe u Njemačkoj.
Usložnjen dosad neviđenim arhivskim snimkama i popraćen frenetičnim soundtrackom, film Cema Kaye ne samo da na poseban način oslikava duh i energiju jednog vremena, već i daje povijesni prikaz jedne zaboravljene vibrantne migrantske kulture otpora izgrađene na antirasizmu i radničkoj solidarnosti.
Film u hrvatska kina dolazi 20. travnja, uz gostovanje i razgovore s redateljem u Zagrebu (Dokukino KIC) i Puli (Društveni centar Rojc).