Čeh Vladimír Dzuro danas je na čelu Njujorškog sjedišta Ureda unutarnje nadzorne službe Ujedinjenih naroda, a prethodno je, od 1995., gotovo desetljeće bio istražitelj Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu. Temeljen na njegovoj publicističkoj knjizi “The Investigator: Demons of the Balkan War” iz 2017., dokumentarac “Istražitelj” / “The Investigator” / “Vyšetřovatel” (Frame Films / Restart / Češka televizija / HRT / Al Jazeera Balkans; 2022.) češkog redatelja Viktora Portela, smireno i postupno, skladno sjedinjujući Dzurino faktografsko, racionalno izlaganje s dobrodošlim, no ne pretjeranim niti mučnoj temi neprikladnim čimbenicima svojevrsnog atraktiviziranja i estetiziranja sredstvima filmskog izraza, iznosi protagonistova sjećanja, odnosno njegovo rezimiranje vlastita djelovanja i osobne uloge te općenito smisla, svrsishodnosti i uspješnosti institucije, kako ga uobičajeno zovemo, Haškog suda ili Haškoga tribunala, čijim je djelovanjem malo tko ovdje (bio) zadovoljan. Rečeni je sud (International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia, ICTY), podsjetimo se, osnovan 1993. radi suđenja za ratne zločine počinjene u ratovima 1991. – 1999. na tlu bivše Jugoslavije i djelovao je do 2017. Procesuiran je 161 optuženik, na zatvorske kazne osuđeno ih je devedeset.
Film “Istražitelj” samim početkom stvara, najavljuje, predmnijeva ugođaj detektivske napetice, trilera, prateći sleđa muškarca u zagasto smeđoj vjetrovki, s kačketom slične boje natučenim na ćelavu glavu kojoj vidimo tek dio potiljka, dok polako, kao s teškim bremenom na ramenima, korača gradskim – saznat ćemo uskoro, njujorškim – ulicama, nevesela sivosmeđeg jesenskoga ugođaja, uz glazbu što sluti tihom prijetnjom. Tajanstveni neznanac nekamo je, nešto naumio. Ne vidimo ga s lica, identitet mu je skriven, no u fokusu je zanimanja, važan. Izvan središta zbivanja, nenametljivo, no vrlo prisutno, dojmu nemalo pridonose gole grane uličnoga drveća i troje, mnijemo, slučajnih prolaznika, što ulaze, prolaze i izlaze iz vidnog polja kao u vrsno osmišljenoj i precizno organiziranoj mizansceni kakvog kriminalističkog igranog filma. Mlada majka što žuri s djetetom u kolicima i s djevojčicom koju drži za ruku pobudit će strepnju za moguće stradanje nedužnih. Mladić, crne šilterice okrenute naopako, što rubom kadra izlazi iz sportskog automobila u idealnom trenutku i poseže rukom u džep – što li je nakanio izvaditi?! – nije tu, možemo pomisliti, baš slučajno, već se zatekao savršenim planom usklađivanja satova u stotinku sekunde. Muškarac, pak, koji s plastičnom čašom u ruci prelazi preko pješačkog prijelaza, tajnovito će nestati iz kadra podugo zakriven plećima protagonista i iskrsnuti baš ispred majke s djecom, kao da ih očekuje. Opet udešeno da ne može točnije. Svi su, povrh toga, odjeveni u odgovarajuću tamnu paletu boja; djevojčica, pak, u ružičastom, da naglasi nevinost i privuče pozornost publike! Ne traje taj kadar ni minutu, no već prepoznatljiva matrica namah prostire ozračje što usmjerava gledateljeve poćute. U dometima kakvog sjajno postavljenog i izvedenog igranofilmskog prizora.
Radeći za Haški sud, Dzuro se izričito bavio dvama slučajevima, optužnicama protiv Slavka Dokmanovića, gradonačelnika Vukovara u vrijeme srpske okupacije Vukovara, te protiv srpskog paravojskovođe Željka Ražnatovića Arkana.
Već u sljedećem kadru Vladimír Dzuro, pripovjedač i središnji lik, snimljen s lica, u krupnom planu, pogleda prema kameri i publici, jasno će i jednostavno predstaviti sebe te nadalje ocrtati parametre i namjere slikopisa, a razumnog će se i preglednog pripovijedanja držati i poslije, nastojeći biti objektivan koliko je moguće, s obzirom na to da je riječ o njemu, onome što je sam proživio i kako je to utjecalo na nj. No ona nota neizvjesnosti ucijepljena prvim kadrom odzvanjat će do kraja. Doduše, potkrepljena glazbom Dominika Dolejšija i Adama Levýja, što će počesto zvučati potmulim nemirom te povremenim prizorima u kojima će Dzuro, vazda ozbiljan, nikad vedar, zalaziti u grmlje, raslinje, šumu, ruševnu zgradu i tomu slično, kao da baš sad istražuje kakav ključan trag. Tijekom filma, Dzuro na poprištima zločina u Vukovaru, Sanskom Brodu i drugdje, uz pomoć filmskih polurekonstrukcija, arhivskih materijala, sudjelovanja svjedoka (primjerice dr. Vesne Bosanac i Danilke Dokmanović) i drugih povezanih s ratnim stradanjima Vukovara i sjeverozapadne Bosne i Hercegovine, izlaže tijek događaja iz svojega gledišta te zajedno s filmašima nudi upečatljivu, nenavijačku sliku groze, posve konkretne, čovjekovih agresivnih rušilačkih strasti u civilizaciji kraja 20. stoljeća.
Radeći za Haški sud, Dzuro se izričito bavio dvama slučajevima, optužnicama protiv Slavka Dokmanovića, gradonačelnika Vukovara u vrijeme srpske okupacije Vukovara i masakra na Ovčari 20. – 21. studenoga 1991. te protiv srpskog paravojskovođe Željka Ražnatovića Arkana i njegove umiješanosti u etničko čišćenje u Bosni i Hercegovini. Postupci su bili komplicirani i dugotrajni – da bi se optuženike privelo sudu, valjalo je voditi računa o najmanjoj pojedinosti kako optužnice ne bi bile srušene zbog proceduralnih grešaka. Dokmanović je uhićen i pred sud izveden 1997., no prije donošenja presude, 1998. izvršio je samoubojstvo u zatvorskoj ćeliji; Ražnatović do Haga nije stigao, a ubijen je u Beogradu 2000. Ne ističući i ne hvaleći sebe, držeći se tek odgovornim obavljačem posla koji se mora obaviti, Dzuro, dakako, takve rasplete slučajeva kojima se posvetio marno, zdušno i revno, ne smatra zadovoljavajućima i to je, veli, na njemu ostavilo traga, baš kao što se duboko utisnulo svjedočenje tragičnim ratovanjima u Jugoslaviji 1990-ih, a razočaranost u svijet, ljude, civilizaciju, može se reći, na njemu se i vidi. Vidimo, međutim, i to da unatoč tomu nije odustao, već i nadalje pribrano daje što i koliko može kako bi branio pravdu, poštenje i vrline ljudskosti.