Jedan od posljednjih intervjua prije početka 20. Liburnia Film Festivala vezan je za dokumentarni film “Topografija razdiobe” (Greta Creative Network, 2022.) o povezivanju unutarnjeg i vanjskog svijeta slabovidne i slijepe djece. Dokumentarac će u Opatiji doživjeti svoju svjetsku premijeru, a njegovu režiju, pak, potpisuje debitantski doku-redatelj Bojan Gagić (Zagreb, 1969.), multimedijalni umjetnik i autor velikog broja izložbi, instalacija i performansa u Hrvatskoj i inozemstvu. Bojan se bavi uglavnom umjetnošću zvuka, a od ostalih važnih radnih stanica, vrijedi spomenuti da je objavljivao poeziju u književnim časopisima te radio kao tehnički voditelj različitih kazališnih, filmskih i glazbenih festivala. Također, autorski potpisuje i nekoliko eksperimentalnih videa, skladao je glazbu za kratke eksperimentalne i animirane filmove uglavnom domaćih autora, odnosno dizajnirao svjetlo i zvuk za mnoge kazališne predstave.
Bojane, što Vas općenito motivira u (profesionalnom) životu i čime se trenutno bavite?
“Detaljno proširivanje bi svakako bilo predugačko. Ono što me uvijek motivira su kvalitetne suradnje koje ponekad prerastu u prijateljstvo. Vremenom se suradnici mijenjaju, ali odnosi su isti. Istraživanje, igra. Već duže vremena najveći fokus mi je na radu sa zvukom, u formi instalacije, ponekad koncerta. Zajedno s Miodragom Gladovićem razvio sam tehniku luminoakustike, pretvorbe svjetla u zvuk, no nakon više godina rada trenutno smo u blagoj pauzi. S Anom Danom Beroš povremeno surađujem na raznim projektima. Rad na svjetlu i zvuku za zagrebačku suvremenu plesnu scenu isto je u blagoj pauzi, ali prvenstveno zbog loših uvjeta u kojima ta scena preživljava. Tematski me i dalje najviše okupiraju istraživanja vezana za odnose prema tišini, a u pripremi je i nova interaktivna zvučna instalacija u suradnji sa Kontejnerom i Zebrom za koju trenutno tražimo produkcijska rješenja.”
Kako ste došli do ideje za “Topografiju razdiobe”?
“Inicijalna ideja je preuzeta iz jednog starijeg rada ‘Disekcija’ izvedenog u Momjanu prije desetak godina. U njemu sam se trampio s lokalnim klincima na način da im dam da poslušaju svoje srce digitalnim stetoskopom, ukoliko mi pokažu svoje sretno mjesto u gradu. Dogovorili smo se da ih fotkam dok slušaju svoje srce upravo na tom mjestu. Nismo ulazili ni u kakva objašnjenja niti rasprave. Producent David Lušičić vidio je taj rad u Momjanu i jednom prilikom je rekao: ‘Trebalo bi snimiti film’. Tako smo se odlučili na to. Uz to, moja baka je bila slijepa.”
Kako su obitelji djece gledali na njihovo sudjelovanje u filmu i jeste li imali problema pri pronalasku protagonista?
“Da, nije bilo jednostavno pronaći protagoniste. Informacije o zainteresiranim obiteljima dobili smo preko Saveza slijepih i slabovidnih osoba i Centra ‘Vinko Bek’, nakon toga je izvršna producentica Paola Deša Margaretić stupila u komunikaciju s roditeljima. Snimanja su morala biti kratka, uglavnom smo obavili jedan razgovor upoznavanja na kojem smo dogovorili termin snimanja, pokušali objasniti što radimo i to je bilo to. Bilo je i odustajanja. Razvojem medicine smanjio se i broj slijepo rođene djece. Ono što je i danas dosta prisutno je sekundarna sljepoća koja nastaje kao nuspojava neke druge bolesti. Tako je jedna djevojčica odustala nakon što smo spomenuli digitalni stetoskop i slušanje vlastitog srca, jer je upravo zbog bolesti srca ostala slijepa.”
“Topografija razdiobe” Vaš su debitantski dokumentarni film – možete li nam reći par riječi o izazovima pri snimanju i općenito cjelokupnom stvaralačkom procesu?
“Za mene osobno izazov je bio vremenski limit u kojem radimo, što je neki standard u radu na filmu. Međutim, u radu sa zvučnim praksama i ambijentalnim instalacijama uvijek sam pokušavao sve rastezati koliko god je bilo moguće – izložba ‘Između tišina’ pripremana je više od godinu dana. Iznimno je ugodno bilo raditi s Anom Opalić iza kamere i Hrvojem Radnićem koji je snimao ton, kao i s Paolom koja je brinula o logistici. Ponekad sam imao osjećaj da je znatno bolje samo promatrati što se događa nego pokušavati intervenirati u nekoj situaciji. Isto tako je bilo i s montažom. David je Damiru Čučiću odnio radne materijale, jednom smo se našli zajedno i nije bilo previše razgovora. Lijepo je bilo prepustiti se nekome tko zna više od vas.”
U filmu smo vidjeli različite metode za približavanje zvuka slabovidnoj djeci? Postoji li neki stručni naziv za njih, koriste li se službeno u zdravstvenim ustanovama i koliko iste pomažu ovakvim osobama?
“Ovdje nema konkretne metode, više se stvari oslanjaju na osjećaj, traženje načina komunikacije. Mislim da je potrebnije roditeljima približiti zvuk, jer vrlo često ta djeca traže intenzivniju komunikaciju kroz zvučne sadržaje, ali istovremeno ih vrlo teško artikuliraju. To dovodi do raznih kriza i tenzija. Zdravstvene i obrazovne ustanove prvenstveno pokušavaju raditi na socijalizaciji slabovidne djece, njihovoj pripremi za društvo i život među onima koji vide. Netočna je pretpostavka da sve slijepe osobe imaju posebno dobro razvijen sluh, barem ne na onom nivou kako mi to zamišljamo. Isto tako, izuzetno je teško roditeljima slijepe djece sa savršenim sluhom, jer svaki događaj iz okoline je vrlo snažan što roditelji vrlo često ne razumiju. Čini mi se vrlo bitnim poticati artikulaciju sebe i svojih osjećaja kod slabovidne djece, osvještavati komunikaciju s nama koji vidimo, kako bi se smanjio osjećaj izoliranosti.”
Ne moramo previše ni pretpostavljati s kojim velikim izazovima se u Hrvatskoj suočavaju slabovidne i slijepe osobe. Gdje postoji prostor za najveći napredak?
“Najveći izazov s kojim se susreću u našem društvu je – upravo naše društvo. Mi smo ti koji ih čine invalidima, jer je svijet koji smo stvorili uređen po mjeri onih koji nemaju nikakvih hendikepa. Tek u našoj nedavnoj povijesti počeli smo razmišljati i o drugima, onima koji nešto ne mogu pa su tako nastali kakvi-takvi zakoni, prijedlozi, ideje. Iza nas je tek nešto malo više od stotinjak godina humanosti. U stvarnosti, uvijek je problem novac i sredina koja ne razumije i nije zainteresirana. Ne poznajem sve institucije, vjerujem da bi bez njih socijalizacija bila nemoguća, uvijek je to pozicija gdje netko radi bolje, netko lošije. Kao najveći prostor za napredak čini mi se naše razumijevanje i prihvaćanje osoba s invaliditetom. U našem društvu sve je slabo integrirano, pa tako i slabovidne osobe. Upravo ta ideja da je dovoljno ukoliko bi se slijepu ili slabovidnu osobu osposobilo za neki posao, ili učinilo društveno funkcionalnom, je pogrešna. Znatno više treba raditi na edukaciji cjelokupnog društva kako bi shvatili da invalidnost ne mora biti problem. Jedino što možemo izgubiti u druženju i prihvaćanju osoba sa invaliditetom je vlastita komocija. To bi za društvo u cjelini značilo možda malo zahtjevniji, ali puno smisleniji zajednički život.”