Recenzije"Aftershock" - Američko zdravstvo pod povećalom

“Aftershock” – Američko zdravstvo pod povećalom

|

Napredovanjem moderne medicine u prošlost su otišle mnoge desetljećima, pa i stoljećima uvriježene prakse i dogme. Jedna od njih – proces poroda kao veliki zdravstveni rizik, srećom, odavno više aktualna. Ako se gledaju grafovi smrtnosti novorođenčadi (i)li njihovih majki, krivulja je zadnjih šezdesetak godina u konstantnom padu; primjerice u Švedskoj je rizik za smrt majke pri porodu manji za oko dvjesto puta u odnosu na 19. stoljeće, a slične brojke bilježe i ostale industrijski razvijene zemlje. Afrički kontinent, pak, s druge strane, kao najkritičniji s ovog aspekta, bilježi loše ili čak porazne statističke podatke, u nekim državama prelazeći tisuću smrti na 100 tisuća poroda, što Crni kontinent praktički udaljava stoljeće-dva od ostatka svijeta po pitanju reproduktivnih prava na području ginekologije i porodništva. Kao da cjelokupan proces poroda sam po sebi nije dovoljno težak, traumatičan i bolan, pa eto, svemu dodajte i (kakav takav, ali) rizik da bolnicu nećete napustiti živi nakon jednog od najljepših životnih trenutaka.

“Atershock” (2022) američkih redateljica Paule Eiselt i Tonyje Lewis Lee, supruge Spikea Leeja, pozornost javnosti hvataju pod tepih guranim, ali ništa manje stvarnim i aktualnim problemom smrtnosti Afroamerikanki uslijed komplikacija pri porodima u SAD-u. Film koji je svjetsku premijeru imao na Sundanceu, a ovih dana prikazan na Huluu, fokusira smrt mladih majki Shamony Gibson i Amber Rose Isaac, preminulih unutar godine dana, 2019. i 2020., kao mogući katalizator promjena u američkoj porodničkoj praksi. A one, bar što se tiče Afroamerikanki, nipošto nisu dobre. Dokumentarac donosi cijeli niz zabrinjavajućih podataka, od (ne)prikrivenog rasnog profiliranja prije poroda, smrtnih rizika u odnosu na bijele majke (četiri puta!), broja neopravdano zakazanih carskih rezova do općenito lošeg tretmana bolničkog osoblja. Vjerojatno najnevjerojatniji podatak iz filma tiče se smrtnosti majki pri porodu, koji je u SAD-u najveći među razvijenim industrijskim zemljama. Zašto je tome tako? Pa, ponajviše zbog prethodno spomenutih carskih rezova, inače ozbiljnim kirurškim zahvatima s cijelim setom ozbiljnih zdravstvenih rizika, koji često znaju završiti i smrću pacijentica. Američke bolnice, pak, imaju svoju financijsku (a kakvu drugu!) računicu – obični vaginalni porod traje duže, skuplji je i osiguravajuće tvrtke za njih isplaćuju manje novca. S druge strane, carski rez puno ćešće se prepisuje crnim pacijenticama nižeg imovinskog statusa s tek osnovnim zdravstvenim osiguranjem.

“Aftershock” svoju najveću vrijednost crpi iz bazena edukativnog poziva na akciju.

Porazna poanta “Aftershocka” jest da je smrt obje apostrofirane žene – Shamony Gibson i Amber Rose Isaac – mogla biti izbjegnuta da su se poštovali osnovni liječnički postulati. Shamony je mjesecima prije poroda prijavljivala simptome gubitka daha i umora, na što su tamošnji liječnici samo lakonski odgovarali “Odmori se”. Nekoliko mjeseci nakon poroda, Shamony je preminula sa službenom dijagnozom plućne embolije. Kod Amber Rose radilo se o opsežno dokumentiranim nalazima o konstantnom smanjivanju broja trombocita za vrijeme trudnoće, koji također nisu ozbiljno shvaćeni. Partneri obiju preminulih žena, Omari Maynard i Bruce McIntyre, međutim, itekako ozbiljno shvaćaju problematiku koja utječe i još uvijek može utjecati na tisuće budućih majki, pa do kraja filma gledamo njihov put, zajedno s Shamoninom majkom Shawnee, kako pokušavaju promijeniti stvari po ovom pitanju. Najprije osnivanjem potporne grupe za pomoć muškarcima koji su na ovaj način ostali bez partnerica, a kasnije i mogućim zakonskim promjenama koje bi ciljano smanjile nepotreban broj smrti žena pri porodu (kongresmenica iz Illinoisa Lauren Underwood kao najglasnija podrška). “Aftershock” svoju najveću vrijednost crpi iz bazena edukativnog poziva na akciju, dok mu s druge strane fali manja velikodušnost u montažnoj sobi (barem dvadesetak minuta viška) i prije svega kontekstualna dubina, koju tek ponekad popunjava (nama) manje poznatim, ali itekako stravičnim povijesnim detaljima o korijenima moderne američke ginekologije u eksperimentiranju na ropkinjama.

"Aftershock"
Redateljice i producentice: Paula Eiselt i Tonya Lewis Lee
Kamera: Michael Crommett, Kerwin DeVonish i Jenni Morello
Montaža: Flavia de Souza i Sunita Prasad
Glazba: Chanda Dancy
Zemlja podrijetla: SAD
Godina proizvodnje: 2022.
Trajanje: 86 minuta

Povezani tekstovi

23. Human Rights Film Festival: “Imago” – Kako je bila zelena moja dolina

"Imago" (2025) Oumara Pitsaeva se tako ispostavio kao sve čemu se valjda svaki autor od svog djela nada, kao i ono čega se pribojava...

23. Human Rights Film Festival: “Militantropos” – Dnevnik kolektivnog tijela u ratu

"Militantropos" (2025) formalno ne iskoračuje iz dokumentarističkih prikaza rata u Ukrajini koji je festivalska publika već imala prilike vidjeti.

23. Human Rigths Film Festival: “Inventar” – Dekonstrukcija nasljeđa

Ivan Marković zaokružuje angažman oko zgrade beogradskog Sava Centra kraćom, epilognom studijom "Inventar" (2025).

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

23. Human Rights Film Festival: “S Hasanom u Gazi” – Brisani prostor

Očekivano za Aljafarija, "S Hasanom u Gazi" (2025) nije klasično težak film, u kojem ljudska patnja dramatično stoji u prvom planu.

23. Human Rights Film Festival: “Imago” – Kako je bila zelena moja dolina

"Imago" (2025) Oumara Pitsaeva se tako ispostavio kao sve čemu se valjda svaki autor od svog djela nada, kao i ono čega se pribojava...

“Fiume o morte!” Igora Bezinovića je najbolji europski dokumentarni film 2025. godine!

"Fiume o morte!" (2025) hrvatskog autora Igora Bezinovića je najbolji europski dokumentarni film 2025. godine!

23. Human Rights Film Festival: “Militantropos” – Dnevnik kolektivnog tijela u ratu

"Militantropos" (2025) formalno ne iskoračuje iz dokumentarističkih prikaza rata u Ukrajini koji je festivalska publika već imala prilike vidjeti.

23. Human Rigths Film Festival: “Inventar” – Dekonstrukcija nasljeđa

Ivan Marković zaokružuje angažman oko zgrade beogradskog Sava Centra kraćom, epilognom studijom "Inventar" (2025).

23. Human Rights Film Festival: “Ne shvaćajte to osobno” – Energija pobune

Najveći, središnji dio "Ne shvaćajte to osobno" Jelene Jureše zaprema ostvaraj troje umjetnika koje se može doživjeti, smatrati ili odrediti koncertom.

Masterclass Johana Grimonpreza u Dokukinu KIC

U Dokukinu KIC danas će biti održan masterclass belgijskog multimedijalnog umjetnika i redatelja Johana Grimonpreza.

23. Human Rights Film Festival: “Ono što treba činiti” – Pošto ljudsko dostojanstvo?

"Ono što treba činiti" Srđana Kovačevića prikazuje zaposlenika ljubljanskog Radničkog savjetovališta koji nude pravnu pomoć obespravljenim radnicima.

Redateljice kao gradivo tkivo slovačkog dokumentarnog filma

Slovačke redateljice posljednjih su godina sve brojnije te unose teme od osobnih interesa.

Vera Lacková – Emancipacija kroz arhiv

Vera Lacková, redateljica romskog podrijetla mlađe generacije, tematizira problematiku romske populacije kroz povijest.
Redateljice i producentice: Paula Eiselt i Tonya Lewis Lee<br> Kamera: Michael Crommett, Kerwin DeVonish i Jenni Morello<br> Montaža: Flavia de Souza i Sunita Prasad<br> Glazba: Chanda Dancy<br> Zemlja podrijetla: SAD<br> Godina proizvodnje: 2022.<br> Trajanje: 86 minuta"Aftershock" - Američko zdravstvo pod povećalom