Htjeli-ne htjeli, prosječni Hrvat zaražen je politikom od najranije dobi. U dobru i (puno više) zlu, politika je ta koja diktira svakodnevicu vaših najbližih, kasnije i direktno vašu kad napokon smognete snage i mogućnosti napustiti roditeljsko gnijezdo. U Hrvatskoj su političari najveće zvijezde, njihovi skandali najviše raspiruju maštu prosječnog stanovnika Lijepe naše, a jebanje majke uobičajenom kockastom uhjebu vulgaris na jutarnjoj kavi, zapravo je postalo dijelom zaštićene hrvatske baštine. Da ima i gorih društveno-političkih situacija od naše – dakako da ima, pa makar kao danska autorica Camilla Nielsson potegnuli do Afrike, točnije Zimbabvea gdje u “Demokratima” / “Democrats” (2014) – kod nas prikazanima na ZagrebDoxu 2016. godine – izbliza prati stvaranje novog demokratskog ustava, čiju promjenu na papiru velikodušno dopušta dugogodišnji autokratski predsjednik Robert Mugabe. U studenom 2017., nakon 38 godine vladavine čvrstom rukom, Mugabe je uslijed vojnog puča morao prepustiti svoje mjesto čelnika države i prvog čovjeka vladajuće stranke ZANU-PF (Zimbabwe African National Union-Patriotic Front) Emmersonu Mnangagwi. Ovaj je, pak, potom obećao demokratske izbore i reforme koje su se ubrzo pokazale samo još jednim praznim slovom na papiru.
I upravo ovo turbulentno razdoblje zimbabveanske prošlosti, nakon svrgnuća Mugabea i organiziranja prvih kvazi-demokratskih predsjedničkih izbora, sa svojom kamerom pokriva Camilla Nielsson. Njen “President” (2021), televizijski prikazan ove godine u sklopu “Storyvillea”, punokvrni je nastavak spomenutih “Demokrata”, koji opservacijski u stopu pokriva nekoliko hektičnih mjeseci priprema za izbore, odnosno kasnije reakcije na konačni rezultat istih i očigledno kršenje svih mogućih demokratskih i etičkih načela. A do tog (vjerojatno očekivanog) antiklimaktičnog povratka na staro i već prožvakano besperspektivno ništavilo, stanovnici Zimbabvea gajili su nadu kako će ukazanjem mladog, četrdesetogodišnjeg odvjetnika i aktivista Nelsona Chamise, člana opozicijskog MDC Alliancea (Movement for Democratic Change), zemlja konačno krenuti nekim novim, svježim putevima prosperiteta. Chamisu, jedinog Mnangagwijevog protivnika za mjesto predsjednika ove afričke države, gledamo kao glavnog protagonista “Presidenta”; ovaj svoje glasove traži na terenu, pomno slušajući probleme vlastitih sunarodnjaka, gotovo poput rock zvijezde putujući na nekoliko gaža dnevno. Pobjednik predsjedničkih izbora u tim trenucima euforije može biti samo jedan – Nelson Chamisa, kojeg razdragana masa moli samo dvije stvari – nemoj nas iznevjeriti i obračunaj se s pojedincima koji su Zimbabve doveli do mjesta jedne od siromašnijih svjetskih država.
“President” dovoljno intrigantno objašnjava zimbabveanske izborne i političke procese, a nekoliko scena poput one u kojima vojnik otvoreno pravim mecima puca na prosvjednike (dok ga nadređeni otvoreno kori), upečatljive su koliko i šokantne.
No, jedno su želje naroda, sasvim pak drugo tmurna realnost duboko korumpiranog aparata, kojeg i dalje podmazuju stari Mugabeovi kadrovi. Mnangagwa kao dugogodišnji (37) savjetnik svrgnutog predsjednika i njegov nekadašnji ministar, dobro je upućen u djelovanje političkih elita. Uz kupovanje glasova hranom i zastrašivanja, jedan od glavnih alata je i kontrola tamošnjeg izvršnog izbornog tijela (ZEC – Zimbabwe Election Committee) zaduženog za nadzor izbora, izdavanje glasačkih listića itd. Da odnosi među političkim opcijama i ZEC-om opako ne štimaju, ubrzo nam potvrđuje nevoljkost ZEC-a za transparentnom pripremom samih izbora, a kasnije i odugovlačenje objave rezultata. Po njima – sve se događa u normalnim zakonskim gabaritima; po Chamisi i MDC-u – smrdi na kupovanje vremena vladajućima, odnosno samo još jedan dodatni dokaz nečasnih radnji iza izborne pozornice. Kasnije će Chamisa i njegov stožer isto i papirnato potkrijepiti, nudeći brojke paralelnog zbroja glasova po kojem su dobili 69 tisuća glasova više od Mnangagwe. No, ZANU-PF-ov kandidat svejedno će osvojiti predsjednički mandat, bez obzira na podosta uvjerljive dokaze o makinacijama s izbornim listićima. Premda na trenutke suhoparan i repetitivan (potpuni izostanak Chamisinog osobnog profila, primjerice), film koji s tehničke strane ne otvara naročito nove dokumentarističke vidike, “President” svejedno dovoljno intrigantno objašnjava zimbabveanske izborne i političke procese, a nekoliko scena poput one u kojima vojnik otvoreno pravim mecima puca na prosvjednike (dok ga nadređeni zbog toga kori), upečatljive su koliko i šokantne.
