Polako nam se primiče oskarovska sezona, a mi ćemo se u ovom tekstu pozabaviti ovogodišnjim kandidatom za kratkometražnog doku-oscara, filmom “Audible” (2021) američkog autora Matthewa Ogensa. Dokumentarac zanimljive tematike koja nema često priliku probiti se do šireg auditorija, bavi se polaznicima srednje škole Maryland School for the Deaf (MSD), nedaleko od Washingtona. Kao posebno prilagođena obrazovna ustanova za (na)gluhe učenike, MSD se ponosi i svojom football momčadi koja nije izgubila pune 42 utakmice zaredom. Kao što ćemo doznati u filmu, ovi dečki su sila protiv koje nikom nije jednostavno igrati, uključujući normalne suparnike koji nemaju zdravstvenih problema. Režije dokumentarca, pak, prihvatio se, rekosmo, Matthew Ogens, čija je životno-profesionalna priča nekako vezana baš za Maryland, točnije srednju školu Maryland School for the Deaf. Naime, Ogens je na početku svoje karijere prije desetak godina snimio reklamu vezanu za srednjoškolske ekipe američkog nogometa, njegov najbolji prijatelj je gluh, a i odrastao je u susjedstvu. Eto onda prilike da marginaliziranu tematiku svijeta gluhih osoba, naročito iz konteksta vrhunskog srednjoškolskog sporta, netko uokviri na pravi način i približi nam unutarnji svijet pojedinaca o kojem znamo malo ili apsolutno ništa.
Ogens u MSD dolazi popratiti rekordnu momčad, kroz profiliranje troje glavnih protagonista (Amaree, Jalen i Lera), svih u posljednjim, srednjoškolskim senior godinama nakon kojih će uslijediti korak prema odraslom svijetu, izvan uglavnom zaštićenog balona škole koju pohađaju mladi sa sličnim fizičkim nedaćama. Većinski kolač Netflixovog gotovo četrdesetminutnog uratka, ipak otkida Amaree McKenstry-Hall. Doznajemo da je Amaree sluh izgubio u ranoj dobi kao posljedicu meningitisa, kako na svoj način čuje okolne zvukove (primjerice, navijačke vibracije; vibracije trčanja suigrača), a da slušni aparatić ne koristi uopće, tek za slušanje glazbe (čuje muziku, ne i riječi). “Audible” ne viktimizira svoje mlade protagoniste, pa gledamo scene posve normalnih (a nego što su nego normalni!) tinejdžera kako partijaju, flertaju ili se jednostavno zafrkavaju u školskoj kafeteriji. Naravno, konstantno komunicirajući znakovnim jezikom, bez ispuštanja previše zvukova – Ogensov film je očekovano pošteđen glasovnih decibela – na što se treba naviknuti, kao i na pomalo prenapadno melankolično-sladunjavu glazbu Jacksona Greenberga – osim ponekog razgovora s roditeljima koji nemaju slušnih problema.
Dokumentarac zanimljive tematike koja nema često priliku probiti se do šireg auditorija, bavi se polaznicima srednje škole Maryland School for the Deaf (MSD), nedaleko od Washingtona.
“Audible” je satkan od uobičajenih klasičnih doku-elemenata poput fiksiranih razgovora s glavnim likovima i njihovim obiteljima, prstohvata srednjoškolske svakodnevice i dinamičnim kadrovima utakmica Oriolesa. Film lijepo prenosi sportsko zajedništvo i želju za pobjedom, ali ponajviše prikazom usko povezane zajednice gluhih osoba kao vibrantnog, živog mjesta kilometrima daleko od svijeta još duboko ukorijenjenog u svojim predrasudama. Nažalost, upravo će ta nevoljkost prihvaćanja drugih i drugačijih, koštati života njihovog kolege Teddyja, koji će zbog vršnjačkog zlostavljanja u normalnoj školi sebi oduzeti život. Teddyjeva smrt zauvijek će promijeniti njegovu najbližu okolinu, kao još jedan dokaz da svijet izvan MSD-ovih vrata tek treba evoluirati po brojnim pitanjima. Iz oskarovskog kuta, teško se ponovno othrvati dojmu da su specifičnost teme i Netflixov pedigre (čak tri Netflixova dokumentarca u kratkoj doku-konkurenciji) dovoljni za oskarovsku nominaciju. Jer, “Audible” jest korektan film, no Ogensova koncentracija često je disperzirana, a pažnja usmjerena na usporene, eye candy trenutke kojima kao da neuspješno pokušava kopirati “Last Chance U”. Dalo bi se, vjerojatno, iz ove zahvalne teme izvući još štošta, recimo više popratiti Teddyjevu višeslojnu priču gluhog homoseksualca koji se pokušavao uklopiti u normalnoj srednjoj školi. Gledljivo zbog uvida u skriveni svijet osoba kojem se ne izlažemo često, ali ništa više od toga.
