Može li se izolirati ono suštinsko čovjekova odnosa prema drugom, a da se izbjegnu nametnuti obrasci ponašanja i izvanjski stvorene potrebe? Je li komunikacija bez naizgled ključnog – jezika, uopće moguća? Kako nas jezik identitetski definira, a promjena jezične situacije zaprepaštava? Niz egzistencijalističkih dilema nizozemski autor bh. korijena Stefan Pavlović otvara u filmu “U potrazi za konjima” / “Looking for Horses” (2021), bez da ih pretenciozno nameće. Ambicija nije u odgovoru, već suptilnom prepuštanju pitanjima i prepoznavanju situacija koje uključuju i nelagodu i refleksivno odmicanje od njena izvora. Redatelj ipak nadvladava tjeskobu, ne bi li iznio priču o bliskosti realiziranoj unatoč kontradiktornim ishodištima.
Dva dijelom dobrovoljna izopćenika, dijelom jer postaje jasno da izopćeništvo nije samo vlastiti izbor, Zdravko i Stefan, dane provode u kontemplaciji na jezeru, negdje u Bosni ili Crnoj Gori; ako je i specificirano u filmu, manje je važno. Gledatelj ovih prostora lokaciju će intuitivno pretpostaviti, a strancu je ta informacija višak jer ionako ne prepoznaje razlike, baš kao i sam autor, čiji su preci odavde, a dok poistovjećuje jezike, prostore i njima premrežene emocije, i sam je nesiguran odakle točno. U tom je smislu indikativna činjenica da je Pavlovićev film osvojio Posebnu nagradu žirija na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu, a kao najbolji film nagrađen je u kategoriji Burning Lights Competition Visions du Réela.
Od prodora kroz krajolik do krupnog plana ribara, muškarca fizički narušenog vremenom, što pomišljamo koncentrirajući se na detalje, ruke, pribor, sam čin ribarenja, Pavlović iznevjeruje očekivanja i film rastvara u neslućenim smjerovima. Naše će uvjerenje da svjedočimo još jednoj u nizu priča o usamljeniku, kojeg zajedno s redateljem simpatiziramo, ali i paternaliziramo, osujetiti težak i spor način na koji redatelj razgovara. Iako ga ne shvaćamo dokraja, već se u toj činjenici prelama stvarni potencijal filma. Suptilno se nadodaju novi slojevi značenja, što na formalnoj razini postaje jasno umetanjem kadrova osobnih iskustava redatelja i njihove višestruke povezanosti s osnovnom narativnom linijom. Smisao filma pomiče se od portreta protagonista prema uspostavljanju konekcija između dva oštećena tijela, svijesti strukturirane različitim okružjima, ali povezanih na razini koja nadilazi prostorne koordinate. Dvostrukosti se odražavaju i u tijelu filma, baš kao što na tematskom planu izvanjska promjena manifestira psihičko stanje; formalni okvir kadrova krša i jezera signal je materijalnih determinanti ponašanja. Na primarnoj razini prirodni uvjeti određuju način djelovanja, baš kao što je razvoj individualne svijesti neminovno uvjetovan okolinom u koju je ubačena. Kamera je pritom sredstvo osnaživanja odnosa i nadvladavanja fizičkih manjkavosti. Slikom se ne samo prevladava jezična barijera, već čin snimanja implicira zanimanje za tuđu osobu, posljedično njenu važnost. Kamera bilježi, ali ujedno omogućava kontrolu nad snimljenim materijalom i prevladavanje nastalih kočnica. Distanca koju stvara u konkretnom se slučaju pretvara u meditativni prostor osvješćivanja svih implikacija viđenog. Obojica protagonista svjesna su njene prisutnosti, snimanje aktivno doprinosi komunikaciji prebacujući fokus čas na jednog, čas na drugog, a tako nastala spontanost produbljuje problematiku i otkriva pozadinu stanja u kojem ih zatičemo.
Glavni tok radnje kontinuirano je prekidan pasažama koje gotovo visceralno dočaravaju stanje svijesti redatelja, opterećenog zamuckivanjem, a svoju borbu s jezikom ilustrira naglim rezovima i šumovima, prebacujući dio konfuzije na gledatelja. Pavlović je primoran koristiti jezik koji ne poznaje dobro, što još više potencira anksioznost i nemogućnost izraza. Iako je jezik u središtu interesa, on nije presudan, barem ne jezik u njegovu uobičajenu značenju. Pavlović odlučuje naglasiti njegovu konstruiranost i otvorenost kao potencijal za pridavanje individualnog smisla. Odnos sa Zdravkom uključuje individualizirane geste, naknadna značenja i kreiranje vlastitog univerzuma razumijevanja, što sve osobne nedostatke čini zanemarivima. Pavlović nam pak kontinuirano prevodi stanja kojima svjedočimo iz njegove perspektive, umnažajući jezične situacije. Strani gledatelji osuđeni su na Stefanovu interpretaciju onog što Zdravko govori, dok mi uočavamo suptilne rascjepe između izrečenog i shvaćenog. Dinamika odnosa rezultira progresijom, jer dok će jedan nadvladati osobne lomove, drugi će nagle prekide ili stanke integrirati u komunikaciju samu.
Film “U potrazi za konjima” djelotvoran je na više polja, počevši od tretmana protagonista i transformiranja situacije u obostrani napredak, kako aktera, tako i autora.
Ne može se zanemariti pitanje funkcije jezika u svjedočenju, približava li nam ili još više udaljava tuđe iskustvo. Priča o usamljeništvu priča je o traumi čitave generacije, koja se transgeneracijski prebacuje na redateljevu obiteljsku situaciju i činjenicu ratova na ovim prostorima, a koji nisu procesuirani ni na individualnoj ni na kolektivnoj razini. Opetovano obrađivana tema iz novog kuta otkriva posljedice destruktivnosti po individuu. Paradoksalno, životinje bivaju humanizirane kao inherentno empatične, baš iz razloga što ostaju zarobljene u predjezičnosti i intuitivnosti. Sav simbolizam, međutim, nije banalan. Potraga za konjima potraga je za glasom, a kad ih se jednom pronađe, glas zadobiva izraz kroz sliku, pokret i ekspresiju lica.
Film “U potrazi za konjima” djelotvoran je na više polja, počevši od tretmana protagonista i transformiranja situacije u obostrani napredak, kako aktera, tako i autora. Ujedno, dokumentarac sažima niz intelektualnih preokupacija o oblicima i značenju komunikacije u prevladavanju traumatičnih iskustava. Pritom dosegnuta emocionalnost nikad ne postaje samoj sebi svrha, već osigurava prostor za sinergiju. Na vizualnoj razini meditativni totali čine istovremeno ograničavajući, poticajni i duboko određujući okvir intimnih razgovora. Svaki detalj pridonosi koherentnosti, a samo se snimanje iz poticaja na interakciju preobražava u njen nusprodukt, bilježeći samosvojni razvoj međugeneracijskog prijateljstva.