Zovu je i merkhana, oslovljavaju ženom – khat, biljka kojom su se sufijski muslimani stoljećima ritualno služili kao vodičem u svojim duhovnim traganjima, na prostorima Harara i danas se uzgaja i trguje, postajući najunosniji usjev Etiopije. A među stanovništvom naveliko i uživa. Opojna supstanca ilegalna u Europi, ovdje se konzumira slobodom i učestalošću kojom bi se paralela mogla povući s kavom, eufemizmom, doduše, ne sinonimijom. Khat gura u sjenu i život onih koji ju konzumiraju i grad Harar, kako će ga oslikati dokumentarni film “Faya Dayi” (2020) meksičko-etiopske redateljice Jessice Beshir, osjenčanog grmovima biljke, ozvučenog šumom njezina potentna lišća. Autoričin dugometražni prvijenac prikazan je na 14. Subversive Film Festivalu, a iza sebe ima niz priznanja, među kojima Veliku nagradu žirija i nagradu FIPRESCI s Visions du Réela.
Oni koji khat žvaču su omađijani i film to dočarava – monokromatska vizija otvara svijet amplificirane osjetilnosti, tektsure i pregibi ovako bezbojne zbilje su živi, meka prelamanja sjena i svjetlosti iluminirana, u slici čiji su obrisi zamagljeni ritualnim dimom, kao filmskim sfumatom. Stvarnost leluja providnim tkanjem vela. Vrijeme se otegnuto provlači dugim kadrovima i uporabom slow-motiona, kao da je zadržan pa sedativno razvučen trenutak tik prije utonuća u san. Ponekad i granično dugo, riskirajući gubitak fokusa, razvodnjenost emocije i kičastu melodramatizaciju, ali liniju ipak ne prelazeći, efekti su uspješno provedeni i na koncu uobličeni u bogatstvo percepcije bliskoj stanju alterirane svijesti. “Faya Dayi” predočava stvarnost Harara izrazito poetski, čulnom perspektivom i hipnotičkim tempom, dok lirska ritmičnost teče i skandiranim, recitiranim ili opjevanim stihovima, tijekom obreda ili berbe. Faya Dayi inače je naslov tradicionalne žetvene himne. No poezija ne priječi da se o zbilji pripovijeda, napose i mitom.
Sufijska legenda o traganju za Maoul Hayat, vodom vječnog života, vez je utkan u sve druge motive filma, spojene u raskošnu i mističnu tapiseriju. Ispivši vodu, Khedir postane svjetlo dana, Elias za njim popije blatni ostatak, postavši mrak noći. Mit počiva na crno-bijelom, dihotomiji svjetla i tame, ljudskog straha i božanske milosti, mulja života i duhovnog pročišćenja. A djeca Harara uranjaju u rijeku zemljane obale okružene khatom, koju je Bog stvorio odgovorivši na Azurkherlainijev posljednji vapaj. Molitva odzvanja kađenim prostorom dokumentarnog. Duhovna dimenzija je otvorena, ali više transom halucinatornog bijega od zbilje, nego požrtvovnim putovanjem ka Bogu, gdje khat nije samo sredstvo, već i molitva sama, željeno okrilje bezbolnog. Legendu o Maoul Hayat izgovara glas u offu utjelovljen likom mlade žene, čiji se lelujavi trag marame slijedi dok zalazi među zidove Harara, poput duha. Ovakav kadar ponavlja se kao stilski pečat, s različitim protagonistima i lokacijama, uvijek istom kompozicijom; lik korača središtem omeđenog puta, a kamera mu je za leđima, prepuštena vodstvu u labirint intimnih priča. Klizi se od jednog (najčešće neimenovanog) protagonista do drugog pa natrag, bez izvjesnog i čvrstog, ali skladnog slijeda. Govor je neopsežan – priče su sažete u značenjski ključnim rečenicama – i do tematske širine dolazi se raznovrsnošću postupaka: opservacijskim dokumentiranjem, delikatnim portretima, meditativnim slikama, igranim trenutcima, dijalogom, monologom, pjevanjem… Prema liku i tonu trenutka, uvijek ovako ili onako isprepletenih s khatom i različitim etapama trgovanja. I u neizbježnom političkom okviru.
“Faya Dayi” grana se iz rituala, prati smjerove kojima se širi, prekriva stvarnost iz koje izniče i zadire u korijenje, do burne etiopske prošlosti.
Mladi muškarac sjedi u krugu s drugima, govore o progonu i mučenjima koja su doživjeli, jer su Oromo, narod koji je tijekom povijesti marginalizirala etiopska vlada. U novije vrijeme izloženi su stalnim političkim sukobima i borbama s državnim organima, s nasilnim previranjima i masovnim demonstracijama – trenutak prosvjeda prikazan je i u jednoj kratkoj sceni. Između plantaža i zidina grada uvučeno je beznađe. Vlada atmosfera političkih tenzija i represije režima, u kojoj mladi jedni drugima došaptavaju riskantne planove o bijegu preko granice, ako eskapizam već ne žive opojnim lišćem. Kada nastupi merkhana, prepuštaju se gledanju filmova koje im stvara vlastiti um. Ovaj crno-bijeli znak je i njihove žrtve tami da bi prigušili ono neizdrživo u slici stvarnosti. “Faya Dayi” grana se iz rituala, prati smjerove kojima se širi, prekriva stvarnost iz koje izniče i zadire u korijenje, do burne etiopske prošlosti. Od prizme tradicionalnog do suvremenog, duhovnog do ekonomskog, mitskog do grubo ovisničkog, u očaravajućoj dokumentarnoj studiji koja je poetska koliko i antropološka.