Neobjašnjiva invazija noćnih leptira u Provansi 2016. godine, kao snježna oluja usred ljeta pozatvarala je tamošnje stanovnike u kuće, iz kojih su, u najmanju ruku začuđeni, promatrali kako štetočine nenadano i manje-više nezaustavljivo pustoše okolnu floru. Prisutni i na zidovima domova, unijeli su nemir u njihovu seosku svakodnevicu, blag koliko strah od sitne i gotovo providne životinjice može biti, stvaran pred očitom štetom koju im svejedno nanosi. Francuska redateljica Roxanne Gaucherand uhvatila je ovaj nalet gustih, bijelih rojeva filmom “Moth” / “Pyrale” (“Noćni leptir”, 2020.), nagrađenog između ostalim na festivalima Visions du Réel i Festivalu dei Popoli. Dokumentarac su ove godine mogli vidjeti i posjetitelji 22. Mediteran Film Festivalu u Širokom Brijegu.
Noćni leptir je u izvornom naslovu i filma i nomenklature biologije imenovan pyrale, što bi u preciznijem i manje privlačnom prijevodu bio moljac, u ovom slučaju šimširov moljac, koji se navedenom biljkom hrani, pomoću nje razmnožava i posljedično ju ciklusom uništava. Nokturalni insekt krila bjelokosne, mjesečeve boje po dalekoj svjetlosti Mjeseca i zvijezda ravna kut svoga leta, nerijetko zbunjen ovozemaljskom rasvjetom, pa na putu završi njome dezorijentiran ili usmrćen. “Like a moth to a flame”, fraza je ustaljena poistovjećenjem ponašanje s ljudskim; kao moljac plamenom biti beznadno i bezglavo privučen, ošamućen i ako treba kobno opržen. Istom će sponom izraz biti oživljen u dokumentarcu “Moth”, gdje se pojava moljaca paralelno roji i raspršuje s ljubavnom pričom koja je u srcu radnje.
Glavna protagonistkinja, osamnaestogodišnja Lou, otkriva da prema svojoj srednjoškolskoj prijateljici Sam počinje razvijati i romantične osjećaje. Sve ovo događa se za vrijeme ljeta najezde. Dvije djevojke se zbližavaju dok u sumracima razgovaraju, šeću i hihoću seoskom ulicom, fotografirajući rukom ulovljene moljce. Na svjetlosti ekrana mobitela, s kojeg će se kasnije iščitati poruke njihovih sramežljivih priznanja, isto titra barem jedan par krila – kukci su sveprisutni. Odnos Sam i Lou prikazan je neusiljeno, održan bliskošću adolescentskog prijateljstva i simpatije koja, da Lou to iz pozadinske naracije ne otkriva, nema osjetan erotični ton. Dinamika njihova odnosa nije toliko iznesena samom radnjom (čak su i dijalozi rijetki) koliko je prepričana, i to jednostranom perspektivom Louinih unutarnjih monologa – ona je pripovjedačica. Kada i jesu jedna uz drugu, intimnost je ostvarena bez većih peripetija, ugodnim tišinama i nenametljivim riječima kojima dominira tema tajanstvenih leptira. U početku je posve nejasno hoće li ljubav biti uzvraćena, ali odsutna je ovdje inače moguće tenzija opterećena tajnom, strahom od povrede ili preispitivanjem seksualnosti. Tijekom susreta i druženja s ostalim prijateljima djevojke komuniciraju tiho, odguruju se da bi bile još bliže, neosjetnom i skoro bezbolnom igrom. Podtekst je blag, obojan toplinom Louine rane zaljubljenosti, gdje je njezin strah od odbijanja, više od neugodnog grča, slutnja i iščekivanje onoga što je ipak obostrano prepoznato, a još tinja neizvjesno. Leptirići u trbuhu su gorko-slatko mučni, ne zna ni Lou kada je zaljubljenost iznikla, ali leptiri unutarnjeg svijeta izjednačeni su s pojavom vanjskih. Zbivanja u selu djelomično su oslikana podudarno njezinom stanju, ako ne iz perspektive ružičastih naočala, onda iz nekih modrih, melankolično svjetlucavih.
Gledatelj je uveden u nokturalnu viziju dok mu se osjetila posve ne prilagode na suptilne podražaje čarolije prizora. Tama je to koja nije mračna; ona je duboka, indigo plava, okrilje tajne koja ne plaši, nego tješi. Redateljica se poigrava tonskim intervencijama kako bi izvukla atmosferski potencijal noći, pa se pred nama iz nijansi sjajnog plavetnila pomaljaju zapanjujući lijepe slike: fluorescentna svjetlost, neonske latice, ljeskave sjene vrta, sveprožimajuća mjesečina i svilenkasto-blistava krila kukaca, kao da su i sami od mjesečeve prašine. Snoliki prizori senzibilni su i krhki koliko krila leptira; koliko i njima isprepletena priča, koja čeznutljivo treperi između jave i sna dok Gaucherand tankoćutno izvlači iz nje esenciju sentimenta, utjelovljujući je vizualnom bajkovitošću. Ova je postignuta i nešto dužim kadrovima, s kamerom koja polako zumira u prizore i uljuljkava u stanje skoro hipnotičkog doživljaja. Usporedo cijelo vrijeme teče i osnovna, realna tematska okosnica – napad moljaca, šteta koja za njima ostaje. Ali poput Louine zaljubljenosti i oni su uhvaćeni između snoviđenja i realnosti, kao neobično romantičan motiv nadrealne ljepote s jedne strane, infestivna štetočina s druge. Dojam je razgraničen scenama smjene noći u dan; sinoć mistične, ujutro ih vade iz bazena kao ružnu hrpu mrtvih kukaca. Što je još i najmanji dio problema, jer navala eskalira toliko da mještani počinju zatvarati lokalne trgovine i prestaju napuštati svoje domove. Doista, moljci i jesu hičkokovski, kako ih protagonistkinja u jednom trenutku šaljivo definira misleći na Hitchcockove “Ptice” / “The Birds” (1963), jer se i njihova naoko neobjašnjiva invazivnost ovija tajanstvenim, suptilno jezovitim i odbojnim.
“Moth” prožima noć u svoj svojoj tajnovitosti i bolnoj nježnosti, a ishitrenoj strepnji biti ili ne biti pitanja što je došlo titrajem neobičnih krila, kao odgovor nudi – ljubav.
Izazivanje u gledateljima istovjetno kontradiktornih senzacija uobličuje na koncu unikatnu viziju fantastično-groteskne i nekako tragične ljepote, u kojoj su ispremiješani elementi različitih žanrova i rodova. Ima u samom segmentu navale kukaca ponešto apokaliptično i znanstveno-fantastično, potraga za njezinom izvorom i načinima obrane nalik je odlikama trilera, dok je tumačenje samog ponašanja moljaca predstavljeno biologijom, znanstveno. A sve to u dvojstvu igrano-dokumentarnog. Sama veza Lou i Sam je igrana i vidno izrežirana; ako i ima neko biografsko uporište, ono je neosobno i rekreirano glumom zbog koje se doima posve fikcionalno. Sve što se dotiče najezde, pak, u sferi je dokumentarnog – sačinjavaju je stvarne snimke radijskih vijesti, novinski naslovi, različite statistike i intervjui, spontani iskazi mještana i opservacije njihove borbe s insektima. Sekvence se isprepleću i smjenjuju odmjerenim ritmom, slijede linearnost fabule. Tko bi rekao da ovako male životinjice mogu napraviti toliku štetu? Jedan od sugovornika tužno se čudi, pogađa ga propast redova grmova šimšira uz koje je odrastao i osjećao simbolom ovog provansalskog sela. No granice igrano-dokumentarnog i fantastično-stvarnog zadržavaju se gipkima te često nejasno pretapaju, ostavljajući stalan prostor za misterij koji pogoduje i ljubavnoj priči i moljcima. “Moth” prožima noć u svoj svojoj tajnovitosti i bolnoj nježnosti, a ishitrenoj strepnji biti ili ne biti pitanja što je došlo titrajem neobičnih krila, kao odgovor nudi – ljubav.