Recenzije17. ZagrebDox: "Volim" - Biti mlad i voljeti

17. ZagrebDox: “Volim” – Biti mlad i voljeti

|

“Gdje vidiš sebe za pet godina?”, pita na početku dokumentarca “Volim” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2021.) svoju glavnu protagonisticu srpska redateljica Anja Koprivšek. “Nadam se završiti školu, imati posao, svoj život. Kad si sredim život, znam da ću se udati. Djeca? Još ne”, odgovara joj sedamnaestogodišnja Zimka, vrckava, simpatična i razigrana tinejdžerica koja zagrebačku svakodnevicu provodi družeći se sa svojom mlađom, ali ozbiljnijom sestrom Nazmijom prije polaska u srednju školu. Ove pripadnice romske nacionalne manjine zasad uspješno koračaju pozitivnom stranom očajne obrazovne statistike, koja broji tek četrdesetak posto Roma sa završenom osnovnom školom. Za srednjoškolsko obrazovanje, pak, nema preciznih statističkih brojki, ali one su u svakom slučaju neusporedivo, neusporedivo manje. Razlozi su dobro dokumentirani, slojeviti i o njima nema potrebe podrobnije raspravljati u ovom tekstu.

“Volim” je još jedan studentski film sa zagrebačkog ADU-a, a prema službenim informacijama sa ZagrebDoxa, i prvo autoričino filmsko djelo uopće. Samim time vjerojatno je trebalo prigušiti tehničko-produkcijska očekivanja, s obzirom na to da većina ovih dokumentaraca dolazi iz ladice studentskih vježbi kojima budući redatelji bruse vlastiti filmski zanat. Ne odnosi se ovo, naravno, samo na Koprivšek, jer unatoč svim ograničenjima, godišnja produkcija Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu konstantno izbacuje zapažene pripadnike doku-filmskog roda. Redateljica u point and shoot maniri prati korake romskih sestara diljem zagrebačke prijestolnice: od većinskih interijera njihovog višečlanog kućanstva do povremenih izlazaka do glavnog trga, Jaruna i Doma za odgoj djece i mladeži u Dugavama. Koprivšek svoje sugovornike hvata dobrim dijelom u blizim planovima, fiksirano kad je to moguće (klasični razgovori), ostatak (scene iz automobila ili iz biljarskog kluba, primjerice) u pokretu, iz ruke.

Najveća kvaliteta dokumentarca Anje Koprivšek potpuni je izostanak viktimizacije likova, kroz prizmu uobičajenih predrasuda prema romskoj manjini.

Zimka je po vlastitom priznanju neozbiljna osoba, kojoj tek vječno upaljena cigareta i prva ozbiljna veza s dečkom Tinom uvjetno rečeno oslikavaju ključanicu vrata odraslog života. Istog onog kojeg se, nažalost, pripadnici romske nacionalne manjine često žele što prije dokopati, prijevremenim brakovima i jednako takvim roditeljstvom. Iako na početku filma Zimka otvoreno odbija pomisao maloljetnog majčinstva, kako film sve više napreduje, tako se počinju gomilati dodatni problemi za tinejdžericu koja vječno želi ostati razigrana djevojčica – neumitni odlazak u Dom za odgoj djece i mladeži u Dugavama, te kasniji bijeg iz kućanstva u dečkovo naručje. Prvi će kasnije priznati nemoć u izvlačenje mlade osobe na ispravni put, drugi – točnije roditelji, to ni zakonski neće biti u mogućnosti s obzirom na skorašnje približavanje Zimkine punoljetnosti. Pat pozicija koja neće biti razriješena ni do kraja filma…

Najveća kvaliteta dokumentarca Anje Koprivšek potpuni je izostanak viktimizacije likova, kroz prizmu uobičajenih predrasuda prema romskoj manjini. Sestre – ali ipak Zimku kao glavnu protagonisticu – gledamo u normalnom tinejdžerskom setupu (izlasci, zaljubljivanje, pjevanje narodnjaka…), gotovo u potpunosti dislociranom od klasičnog romskog favelaškog kusturizicma. Odluke koje donose samo su njihove i bar na prvu u većem postotku uvjetovane tinejdžerskim leptirićima, negoli duboko kodiranom kulturološkom uvjetovanošću, naročito u manje urbanim sredinama od zagrebačke. Za kraj treba priznati možda i najveći problem neblagoglagoljive rezerviranosti sestara pred kamerom, pa uza sav svoj trud Koprivšek dublja razmišljanja svojih likova hvata natuknično, kliještima izvlačeći misli i osjećeje iz tinejdžera koji to u pravilu rade nevoljko. Iz hrvatske perspektive, problematiku romskog odustajanja od obrazovanja i njihov ulazak u svijet odraslih možda je najbolje u posljednjih desetak godina popratila Vesna Ćudić u izvrsnom “Razredu” (Nukleus film, 2015.). U svakom slučaju solidan ulazak u filmski svijet mlade srpske redateljice Anje Koprivšek.

"Volim"
Scenaristica, redateljica i producentica: Anja Koprivšek
Kamera: Anja Koprivšek, Dora Čaldarović i Lara Varat
Montaža: Dora Slakoper
Produkcija: Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu
Zemlja podrijetla: Hrvatska
Godina proizvodnje: 2021.
Trajanje: 34 minute

Povezani tekstovi

78. Filmski festival u Locarnu: “Koze!” – Pre i posle (i posle) uzvičnika

Novi film Tonćija Gaćine - "Koze" (KOMPOT / Melocoton Films; 2025.), prikazan je na 78. Filmskom festivalu u Locarnu.

23. Tabor New Frame Film Festival: Nespokoj po kontinentima

U tri natjecateljska programa 23. Tabor New Frame Festivala, održanog 4. i 5. srpnja, prikazano je 49 filmova svih rodova iz 32 zemlje.

78. Filmski festival u Locarnu: “Solitudes” – Na toplotnoj karti

Samoće u množini - sugeriše McKennin film "Solitudes" (2025) - ipak su manje usamljene od one u jednini, s velikim "S".

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Sunčica Ana Veldić: “Ljudi se kroz odnos s mačkama otvaraju i puštaju me u svoj ambijent da bilježim kako žive i razmišljaju”

Na 23. Liburnia Film Festivalu svjetsku će premijeru doživjeti novi film Sunčice Ane Veldić, "O mačkama i ljudima" (3D2DAnimatori, 2025.).

78. Filmski festival u Locarnu: “Slet 1988” – Glič u fiskulturi

Iako nesumnjivo promišljen i zaokružen, "Slet 1988" Marte Popivode čini se prekratkim za dublje preispitivanje svih pomenutih odnosa.

Urušene riječi, razlomljene slike

Rithy Panh pisanju pristupa kao sredstvu upozorenja potencijalne publike na razmjere i lakoću atrociteta u ime pogrešno protumačenih ideala.

78. Filmski festival u Locarnu: “Koze!” – Pre i posle (i posle) uzvičnika

Novi film Tonćija Gaćine - "Koze" (KOMPOT / Melocoton Films; 2025.), prikazan je na 78. Filmskom festivalu u Locarnu.

23. Tabor New Frame Film Festival: Nespokoj po kontinentima

U tri natjecateljska programa 23. Tabor New Frame Festivala, održanog 4. i 5. srpnja, prikazano je 49 filmova svih rodova iz 32 zemlje.

78. Filmski festival u Locarnu: “Solitudes” – Na toplotnoj karti

Samoće u množini - sugeriše McKennin film "Solitudes" (2025) - ipak su manje usamljene od one u jednini, s velikim "S".

72. Pulski filmski festival: “Vude, ti si pobijedio” – Drug i gospodin

"Vude, ti si pobijedio" (2025) o Dušanu Vukotiću Vudu, sadrži znatnu količinu vrsno oblikovanih scena i zanimljivih motiva.

“Medo u šparogama” Ivana Grgura u programu 50. TIFF-a!

"Medo u šparogama" (Zagreb film, 2025.) redatelja Ivana Grgura ušao je u službeni program 50. Međunarodnog filmskog festivala u Torontu.

Poznat program 23. Liburnia Film Festivala

Ovogodišnji, 23. Liburnia Film Festival, održava se od 26. do 30. kolovoza na nekoliko lokacija u Opatiji.

Najpogodnije mjesto

Čudesna, ugrožena arhitektura Gruzije broji mnoge fascinantne projekte u skladnoj komunikaciji s krajolikom.
Scenaristica, redateljica i producentica: Anja Koprivšek<br> Kamera: Anja Koprivšek, Dora Čaldarović i Lara Varat<br> Montaža: Dora Slakoper<br> Produkcija: Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu<br> Zemlja podrijetla: Hrvatska<br> Godina proizvodnje: 2021.<br> Trajanje: 34 minute17. ZagrebDox: "Volim" - Biti mlad i voljeti