Recenzije17. ZagrebDox: "Volim" - Biti mlad i voljeti

17. ZagrebDox: “Volim” – Biti mlad i voljeti

|

“Gdje vidiš sebe za pet godina?”, pita na početku dokumentarca “Volim” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2021.) svoju glavnu protagonisticu srpska redateljica Anja Koprivšek. “Nadam se završiti školu, imati posao, svoj život. Kad si sredim život, znam da ću se udati. Djeca? Još ne”, odgovara joj sedamnaestogodišnja Zimka, vrckava, simpatična i razigrana tinejdžerica koja zagrebačku svakodnevicu provodi družeći se sa svojom mlađom, ali ozbiljnijom sestrom Nazmijom prije polaska u srednju školu. Ove pripadnice romske nacionalne manjine zasad uspješno koračaju pozitivnom stranom očajne obrazovne statistike, koja broji tek četrdesetak posto Roma sa završenom osnovnom školom. Za srednjoškolsko obrazovanje, pak, nema preciznih statističkih brojki, ali one su u svakom slučaju neusporedivo, neusporedivo manje. Razlozi su dobro dokumentirani, slojeviti i o njima nema potrebe podrobnije raspravljati u ovom tekstu.

“Volim” je još jedan studentski film sa zagrebačkog ADU-a, a prema službenim informacijama sa ZagrebDoxa, i prvo autoričino filmsko djelo uopće. Samim time vjerojatno je trebalo prigušiti tehničko-produkcijska očekivanja, s obzirom na to da većina ovih dokumentaraca dolazi iz ladice studentskih vježbi kojima budući redatelji bruse vlastiti filmski zanat. Ne odnosi se ovo, naravno, samo na Koprivšek, jer unatoč svim ograničenjima, godišnja produkcija Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu konstantno izbacuje zapažene pripadnike doku-filmskog roda. Redateljica u point and shoot maniri prati korake romskih sestara diljem zagrebačke prijestolnice: od većinskih interijera njihovog višečlanog kućanstva do povremenih izlazaka do glavnog trga, Jaruna i Doma za odgoj djece i mladeži u Dugavama. Koprivšek svoje sugovornike hvata dobrim dijelom u blizim planovima, fiksirano kad je to moguće (klasični razgovori), ostatak (scene iz automobila ili iz biljarskog kluba, primjerice) u pokretu, iz ruke.

Najveća kvaliteta dokumentarca Anje Koprivšek potpuni je izostanak viktimizacije likova, kroz prizmu uobičajenih predrasuda prema romskoj manjini.

Zimka je po vlastitom priznanju neozbiljna osoba, kojoj tek vječno upaljena cigareta i prva ozbiljna veza s dečkom Tinom uvjetno rečeno oslikavaju ključanicu vrata odraslog života. Istog onog kojeg se, nažalost, pripadnici romske nacionalne manjine često žele što prije dokopati, prijevremenim brakovima i jednako takvim roditeljstvom. Iako na početku filma Zimka otvoreno odbija pomisao maloljetnog majčinstva, kako film sve više napreduje, tako se počinju gomilati dodatni problemi za tinejdžericu koja vječno želi ostati razigrana djevojčica – neumitni odlazak u Dom za odgoj djece i mladeži u Dugavama, te kasniji bijeg iz kućanstva u dečkovo naručje. Prvi će kasnije priznati nemoć u izvlačenje mlade osobe na ispravni put, drugi – točnije roditelji, to ni zakonski neće biti u mogućnosti s obzirom na skorašnje približavanje Zimkine punoljetnosti. Pat pozicija koja neće biti razriješena ni do kraja filma…

Najveća kvaliteta dokumentarca Anje Koprivšek potpuni je izostanak viktimizacije likova, kroz prizmu uobičajenih predrasuda prema romskoj manjini. Sestre – ali ipak Zimku kao glavnu protagonisticu – gledamo u normalnom tinejdžerskom setupu (izlasci, zaljubljivanje, pjevanje narodnjaka…), gotovo u potpunosti dislociranom od klasičnog romskog favelaškog kusturizicma. Odluke koje donose samo su njihove i bar na prvu u većem postotku uvjetovane tinejdžerskim leptirićima, negoli duboko kodiranom kulturološkom uvjetovanošću, naročito u manje urbanim sredinama od zagrebačke. Za kraj treba priznati možda i najveći problem neblagoglagoljive rezerviranosti sestara pred kamerom, pa uza sav svoj trud Koprivšek dublja razmišljanja svojih likova hvata natuknično, kliještima izvlačeći misli i osjećeje iz tinejdžera koji to u pravilu rade nevoljko. Iz hrvatske perspektive, problematiku romskog odustajanja od obrazovanja i njihov ulazak u svijet odraslih možda je najbolje u posljednjih desetak godina popratila Vesna Ćudić u izvrsnom “Razredu” (Nukleus film, 2015.). U svakom slučaju solidan ulazak u filmski svijet mlade srpske redateljice Anje Koprivšek.

"Volim"
Scenaristica, redateljica i producentica: Anja Koprivšek
Kamera: Anja Koprivšek, Dora Čaldarović i Lara Varat
Montaža: Dora Slakoper
Produkcija: Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu
Zemlja podrijetla: Hrvatska
Godina proizvodnje: 2021.
Trajanje: 34 minute

Povezani tekstovi

23. Human Rights Film Festival: “Imago” – Kako je bila zelena moja dolina

"Imago" (2025) Oumara Pitsaeva se tako ispostavio kao sve čemu se valjda svaki autor od svog djela nada, kao i ono čega se pribojava...

23. Human Rights Film Festival: “Militantropos” – Dnevnik kolektivnog tijela u ratu

"Militantropos" (2025) formalno ne iskoračuje iz dokumentarističkih prikaza rata u Ukrajini koji je festivalska publika već imala prilike vidjeti.

23. Human Rigths Film Festival: “Inventar” – Dekonstrukcija nasljeđa

Ivan Marković zaokružuje angažman oko zgrade beogradskog Sava Centra kraćom, epilognom studijom "Inventar" (2025).

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

23. Human Rights Film Festival: “S Hasanom u Gazi” – Brisani prostor

Očekivano za Aljafarija, "S Hasanom u Gazi" (2025) nije klasično težak film, u kojem ljudska patnja dramatično stoji u prvom planu.

23. Human Rights Film Festival: “Imago” – Kako je bila zelena moja dolina

"Imago" (2025) Oumara Pitsaeva se tako ispostavio kao sve čemu se valjda svaki autor od svog djela nada, kao i ono čega se pribojava...

“Fiume o morte!” Igora Bezinovića je najbolji europski dokumentarni film 2025. godine!

"Fiume o morte!" (2025) hrvatskog autora Igora Bezinovića je najbolji europski dokumentarni film 2025. godine!

23. Human Rights Film Festival: “Militantropos” – Dnevnik kolektivnog tijela u ratu

"Militantropos" (2025) formalno ne iskoračuje iz dokumentarističkih prikaza rata u Ukrajini koji je festivalska publika već imala prilike vidjeti.

23. Human Rigths Film Festival: “Inventar” – Dekonstrukcija nasljeđa

Ivan Marković zaokružuje angažman oko zgrade beogradskog Sava Centra kraćom, epilognom studijom "Inventar" (2025).

23. Human Rights Film Festival: “Ne shvaćajte to osobno” – Energija pobune

Najveći, središnji dio "Ne shvaćajte to osobno" Jelene Jureše zaprema ostvaraj troje umjetnika koje se može doživjeti, smatrati ili odrediti koncertom.

Masterclass Johana Grimonpreza u Dokukinu KIC

U Dokukinu KIC danas će biti održan masterclass belgijskog multimedijalnog umjetnika i redatelja Johana Grimonpreza.

23. Human Rights Film Festival: “Ono što treba činiti” – Pošto ljudsko dostojanstvo?

"Ono što treba činiti" Srđana Kovačevića prikazuje zaposlenika ljubljanskog Radničkog savjetovališta koji nude pravnu pomoć obespravljenim radnicima.

Redateljice kao gradivo tkivo slovačkog dokumentarnog filma

Slovačke redateljice posljednjih su godina sve brojnije te unose teme od osobnih interesa.

Vera Lacková – Emancipacija kroz arhiv

Vera Lacková, redateljica romskog podrijetla mlađe generacije, tematizira problematiku romske populacije kroz povijest.
Scenaristica, redateljica i producentica: Anja Koprivšek<br> Kamera: Anja Koprivšek, Dora Čaldarović i Lara Varat<br> Montaža: Dora Slakoper<br> Produkcija: Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu<br> Zemlja podrijetla: Hrvatska<br> Godina proizvodnje: 2021.<br> Trajanje: 34 minute17. ZagrebDox: "Volim" - Biti mlad i voljeti