“Ljudi na točkovima” – Kretanje kao sudbina

Ranih šezdesetih dokumentarni film nalazio se u intenzivnoj tranziciji u one vrste filmskog izlaganja kakve smo danas skloni pripisivati tom filmskom rodu. Ovo je bilo omogućeno tehnološkim napretkom pojave lakših kamera te mogućnosti snimanja zvuka na samoj lokaciji. Time se dokumentarni film otvorio za anketnu metodu, kao i metodu opservacije koja je u vrijeme korištenja skupe i osjetljive filmske vrpce bila bitno drugačija od današnje. Upotreba anketne metode koje je omogućilo snimanje zvuka rezultiralo je onim što je postalo početkom šezdesetih godina 20. stoljeća u Francuskoj poznato kao film istine, a u Engleskoj direktni film. Jedan od prvih domaćih filmova u kojem se očituju ove tendencije svjetske kinematografije i koji postulira novoosvojenu socijalnu kritičnost u jugoslavenskoj kinematografiji, snimio je Rudolf Sremec (Vinkovci, 18.8.1909. – Zagreb, 16.12.1999.). Ovaj je redatelj karijeru posvetio primarno dokumentarnom rodu snimivši oko 90 filmova kojima je sam i scenarist, iskušavajući najraznolikije stilove i izlagačke registre. Tako je Zoran Tadić zapisao kako u Sremčevu opusu možemo odčitavati sve faze dokumentarnog filma u Hrvatskoj. Kao redatelj Rudolf Sremec debitira još 1947. i isprva snima antropološke i socrealističke filmove, da bi šezdesetih među prvima u našoj kinematografiji iskoristio nove tehnološke mogućnosti snimanja zvuka i doveo do vrhunca svoju metodu prijateljske kamere, kako ju je sam imenovao.

Sremčeva prijateljska kamera nije ništa drugo doli davanje glasa protagonistima, uz izrazito inventivan pristup filmskom zvuku i autorski senzibilitet presudno obilježen empatijom koja nikada nije zasjenjena potrebom dokazivanja kroz filmski medij. U jednom od svojih najboljih ostvarenja, “Ljudi na točkovima” (Zagreb film, 1963.), hrvatski redatelj zvučno i slikovno portretira nekoliko radnika koji svakodnevno iz sela putuju u grad na posao različitim prijevoznim sredstvima, od vlaka do bicikla. Njihove su izjave u prvom licu zvučno spojene s prizorima osebujnog i napornog putovanja. Ovi snimci čine slikovnu okosnicu filma koji se otvara natpisom: “Oko četrdeset posto naših radnika u industriji svakog dana putuje sa sela u grad na posao. Poslije rada vraćaju se kući i tako dobar dio dana provedu na točkovima. Jednom nogom su na selu, a drugom u tvornici. U ovom filmu sami o tome govore”. Sremec u “Ljudima na točkovima” koristi za to doba inventivan i radikalan postupak izbjegavanja govora protagonista pred kamerom. Umjesto toga, opservacijski snimci svakodnevne tranzicije radnika od sela do grada i natrag, zvučno su popraćeni njihovim izjavama. Protagonisti koje snima kamera nisu nužno oni koje čujemo u zvučnoj podlozi – nekad dolazi do preklapanja, pa i do potpunog razilaženja što cjelini daje nevjerojatnu dinamiku naglašenu i samim kretanjima različitih prijevoznih sredstava unutar filmske slike.

U suprotnosti s ovim neprestanim muvingom, stoje sami (mahom muški) umorni i iscrpljeni putnici. Ovi su prisiljeni istovremeno raditi na svojoj zemlji i u tvornici kako bi prehranili vlastite obitelji, a o čemu autentično svjedoče u dokumentarcu. Film je dramaturški uokviren kao prikaz jednog radnog dana radnika-migranta te ga stoga redatelj otvara i završava istim kadrom. U njemu gledamo radnika koji u zoru, ispred svoje kuće na seoskom putu, pali cigaretu, a zatim šibicom osvjetljava ručni sat na kojem vrijeme pokazuje 3 sata ujutro. Sremec ovim postupkom podcrtava cikličnost i žrvanj radničke egzistencije, a isti će kasnije ponoviti i Krešo Golik u svom klasiku “Od 3 do 22” (Zagreb film, 1966.), koji također prikazuje 24 sata u egzistenciji mlade radnice. Gorčinu seljačkog položaja najuvjerljivije pak ilustrira prizor koji prethodi posljednjem, a u kojem radnik odlazi na počinak te mu žena izuva cipele polažući mu noge na krevet. Dotle u zvučnoj podlozi čujemo poput mašine navijen (njen?) ženski glas koji ponavlja kako se mora raditi sve brže i brže. Ovakvim je odvažno kritičkim razgolićavanjem paradoksa i tame radničke egzistencije, Sremec utro put našoj bogatoj filmskoj tradiciji govorenja za i o onima na čijim se plećima nosio uteg društvenog napretka.