“Gastarbeiter” – Okolo, naokolo i unutar slike

“Film nije tu da služi ili da iznevjeri slikarstvo, već da mu doda nov način postojanja.”
– Andre Bazin, “Slikarstvo i film”

Naivni slikar Dragutin Trumbetaš (Velika Mlaka, 1.1.1938. – Velika Gorica, 29.4.2018.) dao je svojim likovnim opusom jedan od najsuptilnijih uvida u mitsku figuru gastarbajtera i njegova svijeta. I sam je od 1966. godine živio i radio u njemačkom Frankfurtu na Majni, gdje ga je krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća posjetio redatelj Bogdan Žižić (1934. – 2021.). Nedavno preminuli hrvatski autor o Trumbetašu je snimio jedan od svojih najboljih portreta umjetnika, napravljen bez riječi. Deset godina ranije izašao je vjerojatno najpoznatiji Žižićev dokumentarni film “Pohvala ruci” (Zagreb film, 1967.) u kojem, također bez upotrebe riječi, nenadmašno portretira majstora graditelja violina Ivana Husa. Redatelj je čitav život, okončan krajem travnja ove godine, nastavio snimati iznimne portrete najvažnijih hrvatskih umjetnika. U drugom je dijelu karijere često u njima koristio i naraciju, obično iz pera povjesničara umjetnosti i likovnog kritičara Igora Zidića.

Žižićev “Gastarbeiter” (Zagreb film, 1977.) nije toliko prikaz Trumbetaševa grafičkog opusa, koliko njegov produžetak i nadogradnja u zvučnom mediju pokretnih slika. Redatelj umjetnikove radove tretira kao vrstu filmskog prostora kojim se kamera kreće i koji ulazi u dijalog s raznim zbiljskim, dokumentarno zabilježenim prizorima. Također, Trumbetaševi crteži bivaju ozvučeni čime ostvaruju još jednu dimenziju otvorenu kroz njihov filmski prikaz. Žižić film započinje dokumentarnim prizorima frankfurtske parade koje montažno supostavlja Trumbetaševom crtežu kolone, odnosno svojevrsne parade gastarbajtera s koferima u rukama. Prizorni zvuk parade prelijeva se i na Trumbetašev crtež po kojem se kamera horizontalno kreće, bojeći ga parodijskim tonovima jer vrckava limena glazba i uznosita koračnica parade na površinu u trenu izvlače svu gorčinu kolone gastarbajtera koja nije ništa drugo doli parada očajnika. Nakon naslova filma vidimo samog Dragu Trumbetaša kako u svojoj skromnoj gastabajterskoj sobici, na čijem je drvenom ormaru smješten isti onakav kovčeg kakav su nosili ljudi iz kolone s početka filma, sjedi za stolom i u tišini crta tušem na papiru. Prizore slikareva stvaranja ne prate prizorni zvukovi već pomalo melankolična glazbena tema, dok se kamera lagano približava njegovim rukama i samim crtežima.

Žižić pomoću slikarevih radova nastavlja katalogizirati stalna mjesta emigrantskog iskustva, kao i svakodnevni život u njemačkom kapitalističkom društvu okrenutom konzumerizmu i hedonizmu. Nižu se crteži željezničkog kolodvora, velegradskih dehumaniziranih veduta te ulica prekrivenih brojnim reklamnim posterima koje autor ingeniozno ozvučuje radijskim reklamama na njemačkom. Ulice Frankfurta na Majni s Trumbetaševih crteža izmjenjuju se s njihovim dokumentarnim snimkama, koje je s punopravnim likovnim senzibilitetom u koloru načinio snimatelj Želimir Guberović. Crteži i snimke u filmu neprestano međusobno razgovaraju – ne na način da druge ilustriraju prve, već se međusobno nadograđuju i proširuju doživljaj i ekspresiju slikareva svijeta kojeg se dvostruko konstruira dvodimenzionalnim i trodimenzionalnim prikazom. Trumbetaš je ocrtao punu mapu emigrantskog života pa tako središnji dio filma čine crteži bauštele kao i baraka koje tu bauštelu okružuju, a u kojoj radnici pronalaze konak. Životni prostori radnika s crteža u filmu postaju filmskim prostorima jer se kamera po njima kreće, strukturirajući putanju našeg pogleda i zaustavljajući se duže na određenim detaljima, primjerice na kovčezima ili čarapama na radijatoru kao savršenim amblemima radničke svakodnevice. Film u svom finalu dolazi i do slobodnog vremena gastarbajtera u kojem kao ključni motiv figurira erotika, i to ona koju pružaju lake žene i prijateljice noći, čime se cjelina uzdiže nad pukim kukanjem i osigurava punokrvan, humanistički prikaz života u emigraciji sa svim njegovim koloritom. Žižić crno-bijeli svijet Trumbetaševih crteža u finalu i opet suprotstavlja živim bojama ulične parade čija ritualnost kao da predstavlja sjenu tihog svijeta ulovljenog slikarevim imaginarijem.