HBO je početkom mjeseca izbacio šestodijelni mini-serijal “Pray, Obey, Kill” (2021), dok se njegovog švedskog autora Henrika Georgssona svježe sjećamo po vrlo solidnom dokumentarcu “Stieg Larsson: Čovjek koji se igrao vatrom” (2018) o nepoznatom svijetu pisca iz naslova. Recentna popularnost true crime žanra već je dobrano dokumentirana, stoga ne čudi angažman ove ugledne Pay TV mreže i na ovom polju. Dominaciju Netflixa, međutim, ovdje još neko vrijeme nitko neće ozbiljnije narušiti. Što je zanimljivo u “Pray, Obey, Killu”? Recimo za početak da Georgsson gledateljima servira višesatnu porciju rekonstrukcije jednog od najintrigantnijih zločina u povijesti Švedske. Da je netko napisao jeftini ljubić za dokone kućanice, ne bi mogao izmisliti bolji zaplet od stvarnih događaja na sjeveru Europe, početkom 2004. godine. A baš je tada, u rano ujutro 10. siječnja spomenute godine, švedska policija u selu Knutby pronašla teško ranjenog muškarca; dva sata kasnije u obližnjoj kući i njegovu preminulu susjedu. Tjedne i mjesece nakon švedski medijski prostor bit će zakrčen šokantnim detaljima zamršene priče glavnih (anti)junaka, u kojoj se isprepliću religija, ljubavni trokuti, fizičko nasilje i u konačnici – smrt.
Petnaestak godina kasnije Georgsson uz pomoć mladih istraživačkih novinara Antona Berga i Martina Johnsona, svježim očima pokušava proniknuti iza već dobro poznatih aftermath činjenica: ubijena Alexandra bila je supruga lokalnog pentekostalnog župnika Helgea Fossma, obarač na pištolju s prigušivačem u oba je slučaja potegnula njihova dadilja Sara Svensson, a oboje su u konačnici na duže vrijeme završili iza rešetaka. Službena presuda označila je Helgea glavnim nalogodavcem zločina, Sara je pak u medijima dobila višestruko blaži tretman, povodljive zalutale ovčice koja je samo slušala naređenja. No, svaka priča sadrži dvije strane medalje, pa dubljim kopanjem po arhivi i ponovnim razgovorima s akterima nesvakidašnje priče, Berg i Johnson dolaze do zaključka da baš i nije sve kako se čini na prvi pogled. Kako epizode napreduju, najnoviji iskaz – treba biti iskren – na prvu poprilično antipatičnog i suzdržanog Fossma, počinje dobivati na težini, a jednak dojam očito ostavlja i na same istražitelje. Fosmo, pak, ni u jednom trenutku nije priznao krivnju za naručivanje ubojstva supruge, a u prilog mu ide nekonzistentnost svjedočenja same Sare Svensson te očigledne pogreške pravosudnog aparata; ponajviše u krucijalnoj rekonstrukciji zločina gdje se djevojčino svjedočanstvo na licu mjesta ne poklapa s prijašnjim iskazima. Suptilno, ali istražiteljima itekako vidljivo, službene osobe mic po mic navodile su Svensson na ispravno prisjećanje prave razdaljine između pištolja i žrtvinog tijela. Općem dojmu ne pomaže ni drastično editiranje originalne snimke rekonstrukcije, s nekoliko sati na svega dvadesetak minuta. I baš će ta snimka, umivenog, smirenog Sarinog svjedočenja, utjecati na konačnu sudsku odluku…
Ljubitelji true crime žanra neće biti razočarani, za ostatak gledateljskog pučanstva nismo toliko sigurni.
“Pray, Obey, Kill” ne fascinira, primjerice, ludom teorijskom lepezom “The Staircasea” (Jean-Xavier de Lestrade, 2004. – 2018.) ili mračnim ambisom kojem se bojite pogledati u oči “Paradise Lost” trilogije (Joe Berlinger i Bruce Sinofsky, 1996. – 2011.). Serijal Henrika Georgssona za početak je jednostavno – predug, a likovi niti izbliza karizmatični kao što sama trejlerska seks-religija-nasilje premisa sugerira. Dobre montažne škare cijelu su ovu sagu sektaške, lako povodljive zajednice – u kojoj je jednu od glavnih uloga imala i Kristova mladenka, verbalno i fizički nasilna Åsa Waldau – mogle bezbrižno skratiti barem upola. Ako će i vama nakon epizode-dvije ponekad biti teško pohvatati niti ove zamršene priče, nećete biti jedini. S druge pak strane, nije sve tako katastrofično – serijal je istraživački pokrio sve baze, autor uspio razgovarati s velikom većinom sudionika skandala (osim Åse Waldau), arhivski dio podebljan je nizom dosad neviđenih snimki ove bivše vjerske zajednice, dok je s tehnički-izvedbene strane dojmljiva upotreba realističnih maketa u svrhu rekonstrukcije događaja. Ljubitelji true crime žanra neće biti razočarani, za ostatak gledateljskog pučanstva nismo toliko sigurni.