Kako dobro znade svaki filmoljubac, igrani film “Građanin Kane” / “Citizen Kane” (1941) Orsona Wellesa otpočinje sutonski mračnim, ekspresivno kadriranim, dramatičnom glazbom Bernarda Herrmanna popraćenim snimkama velebnog imanja Xanadu u sunčanoj Floridi u SAD-u. Osamljen, u tom zlatnom kavezu g. 1941. umire – poslije ćemo saznati tko je – njegov vlasnik, utjecajan novinski magnat, bespoštedni poslovni čovjek, najbogatija osoba u SAD-u, Charles Foster Kane. Na samrti izgovara riječ pupoljak, što će biti otponac retrospektivnoga pogleda u njegov život i karijeru.
Dokumentarni “Građanin K” / “Citizen K” (2018) američkog filmaša Alexa Gibneyja, otpočinje snijegom pokrivenim stepama Rusije u čijim se nepreglednim prostranstvima nalaze velebna naftna postrojenja. Umjesto šiljatokrovih kula dvorca, snimkama sutonski svijetloga istoka vizualno dominira visok dimnjak iz kojega neprestano suklja vatra. To je – od njega samoga čujemo u govornom komentaru na podlozi monumentalne skladbe “Pjesma ujedinjenja Europe” Zbigniewa Preisnera – bilo carstvo Građanina K, Mihaila Borisoviča Hodorkovskog. Pupoljka ovdje nema, protagonist je još živ, a otponac pogleda unatrag na život i karijeru tog, u nekom razdoblju djelovanja bespoštednog poslovnog čovjeka i najbogatije osobe u Rusiji, bit će na arhivskim snimkama zabilježeno uhićenje Hodorkovskoga 23. listopada 2003. godine.
Uz naslovnoga Građanina K (K prema engleskom pisanju imena – Khodorkovsky), značajnim će, gdjekad malne ravnopravnim likom filma biti i Građanin P – Vladimir Vladimirovič Putin, predsjednik Rusije od 2000. do 2008. godine te od 2012. nadalje. Prema ovoj pripovijesti, tim uhićenjem 2003., upravo je on Hodorkovskoga svrgnuo, čini se za svagda, s oligarhskoga trona na koji se ovaj promućuran i odvažan poslovni čovjek uspeo tijekom 1990-ih, kad je Rusija, nakon raspada SSSR-a 1991., slijepo i nespremno uskočila u slobodni kapitalizam.
Kako poziva naslov, uspone i padove zbiljskoga Hodorkovskoga možemo, uopćeno, zrcaliti kao svojevrsnu paralelu s usponima i padovima fiktivnoga, mada na životu zbiljskoga magnata Williama Randolpha Hursta temeljenoga, Kanea. U Gibneyja gotovo stoljeće poslije, na drugom kraju globusa, u zemlji koja je društveno-političko-ekonomskom pogledu dugo bila suprotnost Kaneovoj/Hurstovoj domaji. Kako je Welles kroz priču o Kaneu govorio o američkom društvu s kraja 19. do gotovo polovice 20. st., tako i Gibney kroz priču i Hodorkovskom govori o sovjetsko-ruskom društvu s kraja 20. i početka 21. stoljeća. Baš kako nas je navikao, Gibney nudi dinamično, gusto, uzbudljivo, pregledno i pitko tkivo u kojem je, parafrazirajmo njega samoga, neurednu stvarnost oblikovao u pripovijest što je poimamo u okvirima dramskoga izraza, vazda na pameti imajući publiku. Pritom ne podilazeći najnižem zajedničkom nazivniku, nego nudeći brojne slojeve široke i zapravo neobuhvatne teme te potičući na ozbiljno promišljanje. Ali uz izbjegavanje zakučastih načina izlaganja i uz nenametljivo naglašavanje, recimo, trilerske napetosti iščekivanja (potkrepljeno odgovarajućom izvornom glazbom Ivora Guesta i Roberta Logana), što mu i uspijeva, premda trenutačna sudbina Hodorkovskog nije nepoznanica.
“Građanin K” istodobno je i svojevrstan (nužno djelomičan) portret Hodorkovskog i Putina te njihova odmjeravanja snaga i karaktera, kao i pozorno zagledanje u društveno-ekonomsko-politička previranja u Rusiji od 1980-ih nadalje, s navedenom dvojicom kao žarišnim osobama Gibneyjeva pogleda.
Odrješit, no ne prebrzav ritam dopušta i učinkovite, kraće, poetičnije, odmorišne pasaže, dok se fabulativni niz razvija bogatim mozaičkim odmjenjivanjem arhivskih pokretnih snimaka i fotografija, novim dokumaterijalima što ih je Gibney zabilježio u Rusiji današnjice, ponešto igranih, ugođajno dobro odmjerenih ilustriracija razmjerno neutralnih situacija (npr. hod zatvorenika zatvorom Krasnokamensk u kojem je Hodorkovski robijao) i baš za ovu prigodu snimljenih razgovora s relevantnim sudionicima i svjedocima. To su ponajprije sam Hodorkovski (od 2015. nastanjen u Londonu), njegov negdašnji poslovni partner Leonid Nevzlin, odvjetnici Anton Drel i Maria Logan te elokventni komentatori, britanski novinar Martin Sixsmith i nizozemski novinski nakladnik Derk Sauer.
“Građanin K” istodobno je i svojevrstan (nužno djelomičan) portret Hodorkovskog i Putina te njihova odmjeravanja snaga i karaktera, kao i pozorno zagledanje u društveno-ekonomsko-politička previranja u Rusiji od 1980-ih nadalje, s navedenom dvojicom kao žarišnim osobama Gibneyjeva pogleda. Nesagledivost tematske širine i vremenske duljine u dvosatnom je filmu, dakako, nemoguće prevladati, ali “Građanin K” ne ostavlja dojam da je zagrizao preko svojih mogućnosti. Prateći iznimno zanimljivu karijeru Hodorkovskoga, no nenametljivo se usmjerivši na odnos dvojice moćnika, čak ni ne zauzimajući strane, niti nas pokušavajući uvjeriti u neku istinu, Gibney u osnovi razmatra ono što ga – kako je pratiteljima njegova djela već poznato – odavna najviše zanima, a to je moć i zloporaba moći. Utoliko, kao što je slučaj i s “Građaninom Kaneom”, govoreći o konkretnim događajima iznosi univerzalnu priču koja odzvanja daleko izvan naizglednog okvira u koji je smještena.
