Za američku redateljicu Carol Dysinger ovogodišnje osvajanje kratkometražnog doku-Oscara s “Kako voziti skejt u ratnoj zoni (ako si cura)” / “Learning to Skateboard in a War Zone (If You’re a Girl)” (2019) zasigurno predstavlja vrhunac njene dosadašnje, ne pretjerano autorskim reckama izborane filmske karijere. Još otkako je 2004. godine nogom stupila u Afganistan za potrebe snimanja dokumentarca “Camp Victory, Afghanistan” (2010), ova problematična i ratovima izmučena bliskoistočna država zauvijek je ostala kolati žilama američke autorice. Fascinacija tamošnjim ljudima i kulturom pretočila se i na filmske meridijane, pa Dysinger osim dva spomenuta dokumentarca naslonjena na Afganistan, priprema i treći, trenutno u postprodukciji – “One Bullet Afghanistan” o posljedicama nasilne smrti 16-godišnjeg Fahima na cjelokupnu obitelj.
Afganistan, točnije Kabul koji mjestom radnje okupira Oscarom nagrađeni film, i danas nije pretjerano sigurno mjesto za život. Daleko od toga. Čak ni pomalo utopijski Skateistan i pripadajući Schoolhouse, gdje afganistanske djevojčice uče skejtati/čitati i pisati, osjeća posljedice krhkog primirja između Talibana i aktualne afganistanske vlasti. Bombe i eksplozivne naprave ne mare za dječju fasciniranost luksuzom prilike za stjecanjem novih znanja, pa svako malo, tek toliko za utvrđivanje ratnih gradiva, čujemo zemljotresuću buku uzrokovanu napravom tko zna kakvog eksplozivnog pedigrea.
Danas u neku ruku mitski Skateistan osnovao je 2007. godine australski skejter Oliver Percovich. Vidjevši pozitivne učinke bavljenjem skateboardom tamošnjih klinaca, rođena je ideja o osnivanju prve afganistanske škole skejta. Ono mnogo važnije – bilo je to sigurno, zdravo mjesto za odrastanje, bez straha od vanjskih, često pogubnih utjecaja beskonačnog ratnog vrtloga. Čak je i poznati britanski autor Orlando von Einsiedel (“Virunga”) snimio film o Skateistanu – “Skateistan: To Live and Skate Kabul” (2011), dok je Percovich sa svojom istoimenom neprofitnom organizacijom počeo otvarati slična sigurna utočišta po Kambodži i Južnoafričkoj republici.
Najbolji trenuci dokumentarca “Kako voziti skejt u ratnoj zoni (ako si cura)” ipak su vezani za sam Skateistan: simpatične djevojčice u svojim najljepšim haljinama (s pripadajućim maramama koje pokrivaju kosu) savladavaju tajne skateboarda, dok u učionici velikim polurosnim očima, pod budnom paskom strpljive učiteljice, pokušavaju dešifrirati napisano na ploči.
S obzirom na dobro poznavanje lokalnih običaja i općenito zemlje u cjelini, Dysinger naoko s lakoćom probija uhodano čelične barijere lokalnog stanovništva, naročito izvan zidina Skateistana pri komunikaciji s majkama učenika. Jedna od njih, bez prevelikog ustezanja, otvoreno za svoju kćer želi bolji život od vlastitog. U Afganistanu je, kaže, normalno da žene ne izlaze iz kuće; normalno je i da maloljetne djevojke stupaju u brak. Djelić tog još uvijek histerično konzervativnog društva vidimo i u samom dokumentarcu, iako tek periferno – djecu, primjerice, u školu i iz škole voze u autobusu, iz opravdanog straha od mogućeg zlostavljanja, čak i otmice.
Najbolji trenuci dokumentarca “Kako voziti skejt u ratnoj zoni (ako si cura)” ipak su vezani za sam Skateistan: simpatične djevojčice u svojim najljepšim haljinama (s pripadajućim maramama koje pokrivaju kosu) savladavaju tajne skateboarda, dok u učionici velikim polurosnim očima, pod budnom paskom strpljive učiteljice, pokušavaju dešifrirati napisano na ploči. Svakodnevni povratak u realnost narušavaju pretresi na školskom ulazu i miris baruta na koji se nikad ne možete u potpunosti naviknuti.
Gledamo li dokumentarac Carol Dysinger iz kuta filma-ideje i premise poruke (razbijanje okamenjenih rodnih uloga, primjerice) višestruko važnije od konkretnih tehničko-strukovnih zanovijetanja – “Kako voziti skejt u ratnoj zoni (ako si cura)” nije propao film, dapače. Jer, glasan i jasan krik majke “moja djeca mogu biti doktori, inženjeri, piloti…” mnogo više udara u glavu od uobičajenog kritičarskog cinizma naslonjenog na dojam o blagoj feel good limunadici, koja povremeno više podsjeća na PR spot konkretne neprofitne organizacije, negoli na autorski dokumentarac.