Nema odmora dok traje obnova – a bogme ni korona – za dokumentariste diljem svijeta. Pa i naše, naravno, koji su opet uspjeli iščačkati neku međunarodnu nagradu. Ovaj put u sklopu programa za razvoj projekata BDC (Balkan Documentary Center) Discoveries 2020 koji se ove godine održao online umjesto tradicionalno u Sofiji te na prizrenskom DokuFestu. Radi se o dokumentarnom filmu u razvoju “Cordon” mladog scenarista i redatelja Antona Mezulića, koji prikazuje odvojeni život stanovnika u malenoj općini Vojnić gdje, primjerice, jedan nogometni teren održavaju dva različita domara. Film producira zagrebački Restart producenta Olivera Sertića te izvršne producentice Suzane Erbežnik. Konkretna nagrada (DOK Leipzig Co-Production Award) projektu je osigurala upad na ugledni Međunarodni festival dokumentarnog i animiranog filma DOK Leipzig, točnije tamošnji DOK Co-Pro Market na kojem će se tražiti dodatne prilike za networking i partnere za sufinanciranje projekta.
Režije “Cordona” prihvatio se mladi Anton Mezulić (Zagreb, 1988.), koji je trenutno apsolvent na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu (MA Režija dokumentarnog filma). Do kraja studija preostao mu je pak pisani dio diplomskog rada, dok je njegov završni film “Melem na rane” (ADU, 2020.) pod mentorskim nadzorom profesora Nenada Puhovskog, trebao biti prikazan na ovogodišnjem ZagrebDoxu. Vratimo se ipak na “Cordon”.
“Kroz ovaj projekt razvijamo dugometražni dokumentarni film o suživotu Hrvata i Srba u malenom gradiću Korduna, u kojem postoje dva kulturna društva, dvije crkve, dva odvojena groblja i dva nogometna kluba, ali jedan stadion s dva različita imena”, započinje naš razgovor Anton i nastavlja: “Ovaj neobičan gradski derbi poslužit će nam kao metafora za prikaz suživota između srpskih povratnika i hrvatskih izbjeglica koji su u Vojnić došli iz Bosne po završetku rata. Trenutno razvijamo scenarij, za što smo dobili i potporu Hrvatskog audiovizualnog centra te Društva hrvatskih filmskih redatelja. Kroz istraživanje i razvoj želimo što kvalitetnije definirati glavne protagoniste pa priču proširiti na njihove osobne izazove i situacije. Plan nam je napraviti opservacijski dokumentarac s elementima cinéma vérité pristupa. Vjerujem da će takav pristup najbolje dočarati apsurdnu situaciju u kojoj žive ljudi u Vojniću. Prekrasan je to kraj Hrvatske na koji su svi zaboravili, što čak daje i priliku tamošnjim ljudima da sami pokušaju stvoriti normalan život sebi i svojoj djeci. Ali nemaju više puno vremena, svakim danom je sve manje mladih koji su voljni u Vojniću graditi svoj život. Zato je i sve manje igrača koji još uvijek mogu igrati nogomet.”
Antonu je to područje oko Vojnića odavno priraslo srcu.
“U početku sam tamo odlazio za vikende, bježeći od svakodnevnih obaveza: pokositi travu, posaditi salatu i rajčicu. Bez kopanja. Maštao bih kako bi lijepo bilo stvarati svoju svakodnevicu na mjestu bogatim potocima, biljem, šumama i livadama. A onda sam saznao da u gradiću, općini od četiri tisuće stanovnika postoje dva nogometna kluba. I to me zaintrigiralo. U međuvremenu sam upisao i ADU pa sam projekt krenuo razvijati u sklopu kolegija profesora Gorana Devića. Zadatak nam je bio napraviti pripremu profesionalnog projekta – odlična prilika da s Akademije izađeš s nekom konkretnom idejom. Srećom, tu ideju sam nakon ispita prezentirao i Oliveru Sertiću iz Restarta, kojem se priča svidjela pa se odlučio uključiti u projekt i od tada se sve krenulo kotrljati vrlo profesionalno i ozbiljno. Zajedno razvijamo projekt, a kao izvršna producentica pomaže nam i Suzana Erbežnik, kolegica koja na ADU-u završava produkciju. Nadamo se da ćemo uskoro osigurati sredstva pa da možemo zaključiti priču i s ostalim članovima ekipe”, govori nam Anton Mezulić.
Kako je došlo do ulaska projekta na radionicu Balkan Documentary Center Discoveries 2020?
“Radionica je krenula još u lipnju. Tada smo imali prvi dvotjedni susret, a radi se o radionici koja inzistira na primanju manjeg broja timova s pričama koje su povezane s Balkanom. Cilj im je omogućiti kvalitetan pristup za svaki film, pa su jako ograničili broj sudionika unatoč velikom broju prijava. Tako da nam je važan uspjeh predstavljala već i prilika za sudjelovanjem s kolegama iz Italije, Rumunjske, Bugarske, Srbije, Slovenije i Moldavije. Na prvom lipanjskom susretu razgovarali smo o našim projektima na grupnim i individualnim sastancima s mentorima iz cijelog svijeta. I zaista je sjajno čuti što o tvojoj ideji misli ovogodišnja dobitnica Oscara Carol Dysinger ili Tonislav Hristov, koji je sa svojim prošlogodišnjim filmom pobrao nominacije za najbolji film na Berlinaleu i Sundance Film Festivalu. Bilo je tu još sjajnih mentora, ali ovom sam prilikom izdvojio trenutno najatraktivnije”, govori Anton. Početkom kolovoza održan je drugi dio radionice na kojem su sudionici uz pomoć mentora predstavljali projekte pred žirijem, nakon toga uslijedili su i individualni razgovori.
A koliko je BDC nagrada važna za budući razvoj projekta?
“Ona će nam omogućiti da projekt predstavimo filmskim profesionalcima iz cijelog svijeta. Festival u Leipzigu okuplja najbolje producente i druge potencijalne suradnike koji nam mogu pomoći u razvoju, ali i kasnije u distribuciji filma. Velika je to stvar za naš projekt. Imamo priliku promovirati film i dogovarati suradnje na jednom od najvažnijih svjetskih filmskih tržišta. Važno je to priznanje da postoji veliki međunarodni interes za našom pričom”, ističe Anton kojem je još uvijek mrvicu žao što on i njegovi suradnici nisu uživo mogli otputovati u Sofiju na prvo okupljanje, a potom i u Prizren na DokuFest. Svako vrijeme nosi svoje, naravno, ali kako i sam hrvatski redatelj ističe, vjerojatno u normalnim okolnostima, bez online udice, ne bi imao prilike popričati i čuti savjete od oskarovskog redateljskog kalibra poput onog Amerikanke Carol Dysinger.
Projekt se zalaufao, nagrade su počele kapati, koji su daljnji koraci za “Cordon”?
“Važno mi je nastaviti razvijati kvalitetan odnos s protagonistima. Ova priča ne smije ostati na površnom prikazu podjele, a za to moram s njima razviti uzajamno povjerenje. Kroz dosadašnje istraživanje shvatio sam da se to ne može isforsirati. Treba biti strpljiv i uporan. Veseli me što sam posljednjih mjeseci upoznao drage i zanimljive osobe koji se pokušavaju snaći u tom nezavidnom okruženju. Snažni su to protagonisti s važnim pričama. Plan nam je što prije napisati kvalitetan scenarij pa krenuti u osiguravanje sredstava za razvoj i produkciju. Dug je put do završetka, želja nam je napraviti film do 2022. godine, ali prije svega važno je napraviti dobar film koji može pomoći u stvaranju suživota, a time i kvalitetnijeg društva u Hrvatskoj i Europi. Ove godine su i političarima puna usta te riječi pa im se pridružujemo. Pomoći ćemo im prikazati kako njihovi postupci djeluju na ljudske živote”, rekao je za kraj Anton Mezulić.