Ljubljanska Hiša strpnosti (Kuća tolerancije) bio je posljednji veliki filmski festival na ovim prostorima, prije no što je kompletni festivalski život zaustavila pandemija COVIDA-19, prebacivši ga dijelom u online sferu. Festival se tradicionalno održao od 1. do 6. ožujka u prostoru ljubljanskog Mini teatera koji vode agilni Robert Waltl i Ivica Buljan. Samo par dana kasnije trebalo je u Ljubljani biti održano 22. izdanje Festivala dokumentarnega filma iza kojeg stoji umjetnički direktor LIFFE-a Simon Popek, ali je otkazano poput njegova CRO-pandana (šifra: ZagrebDox) i prebačeno za lipanj.
Iako je riječ o priredbi čiji je koncept blizak zagrebačkom Festivalu tolerancije s kojim su Waltl & Co. u jednom periodu surađivali, jer je programski akcent također stavljen na židovske teme (u sklopu Mini teatera djeluje i Judovski kulturni center), kuratorsko kormilo njegova ovogodišnjeg šestog po redu izdanja preuzeo je autor ovog teksta. Zato bi moj osvrt na jedan od prikazanih doksa, “The Euphoria of Being” / “A létezés eufóriája” (2019) u režiji Mađarice Réke Szabó, dio čitatelja mogao promatrati u diskursu stanovite pristranosti, napisanom po svako-svoga-konja-hvali modelu. Iako dokumentarni segment Hiše strpnosti obuhvaća tek manji dio njena programa. No već tada se u zraku osjećala korona-euforija, pa bi Švicarac David Vogel koji je na festivalu predstavio svoj fini doks “Shalom Allah” (2019) odjurio u WC oprati ruke kirurškom preciznošću, svaki put nakon što je bio s Waltlom na manje od metar distance, jer je potonji navukao gadnu prehladu vodeći uz Ljubljanicu svog psa po ledenoj kiši. Na sreću, nije bio COVID-19 pozitivan.
Zato ima neke proklete simbolike da salon Mini teatera krasi voluminozno platno Lovre Artukovića, s hiperrealističnim figurama Waltla i Buljana, jedva ugurano u taj minijaturni prostor, progutavši čitav njegov zid, od poda do stropa. I Szabó poput Artukovića uspostavlja krajnje prisni odnos s Realnim, u akcentu naglašene taktilnosti, što dokumentarni film u svojoj prirodi jest ili bi možda trebao biti, bez obzira na sve njegove kontaminacije i hibridne intervencije. Samo što slikarski atelje autorica zamjenjuje prostorom u kojem mlada plesačica Emese Cuhorka uvježbava koreografiju nazvanu “Sea Lavender” s 90-godišnjom Évom Fahidi koja je preživjela Auschwitz-Birkenau. U toj koreografij, Fahidi pokušava plesom ispričati i egzorcirati vlastitu tragediju. I sama Réka Szabó profesionalno se bavi plesom, kao ravnateljica prestižnog plesnog teatra The Symptoms. Iako je biografski podaci često opisuju kao plesačicu i matematičarku.
Zato možda najdirljiviji ostaje trenutak u kojem Fahidi priča autorici kako je pogled na gole, mršave i prljave logorašice snažno i predugo utjecao na njen odnos prema ženskosti.
Inače, autoričin komad premijerno je prikazan u off programu Tjedan kritike lanjskog Filmskog festivala u Locarnu, u koji je uvršten i dokumentarni portret slavnog francuskog koreografa Jérômea Bela u režiji autorskog tandema Sima Katami & Aldo Lee (šifra: “Être Jérôme Bel”, 2019.). Upravo ekscentrični Bell inkarnira Cuhorkinu ideju da svi mogu plesati, pa tako i 90-godišnje bakice. Zato je Bel u svojim koreografijama često koristio plesače s Downovim sindromom, žene starije dobi i one prikovane za invalidska kolica. Za Bela i Cuhorku nije toliko bitna koreografija, već sam ples. Čak i preferiraju da plesači nemaju moć reprezentacije, odbijajući generičku čistoću baleta. Oni ih ne sude po njihovim sposobnostima i pedantnoj virtuoznosti pokreta, već vjeruju da svi mogu plesati. Njima nisu bitni ni izvrsnost, ni perfekcija pokreta.
Jer, kao što Belova ne-plesačica s amputiranom nogom nikad nije vjerovala da će jednog dana postati Giselle na daskama pariške Opere i izvesti pas de deux s renomiranim plesačem koji je nježnim pokretima diže iz njenih kolica, tako ni Fahidi nije vjerovala da će jednog dana plesom ispričati vlastitu kompleksnu tragediju i imati čak 77 nastupa na pozornicama Budimpešte, Berlina i Beča. Ali i tuđe tragedije, jer je u Auschwitz-Birkenau život izgubilo njenih 49 bližih i daljih rođaka. No, iako Cuhorku i Fahidi dijeli generacijski jaz, one se tijekom vježbi sve više zbližavaju. Toliko da im se figure počinju preklapati. Zato možda najdirljiviji ostaje trenutak u kojem Fahidi priča autorici kako je pogled na gole, mršave i prljave logorašice snažno i predugo utjecao na njen odnos prema ženskosti. “Možete li zamisliti miris?”, upitat će je Fahidi, uzimajući keks s tanjura, jer tog jutra nije doručkovala.
U idućoj sceni, ugledat ćemo je kako je Cuhorka tijekom vježbi gura u uredskoj stolici, pri čemu se Fahidi očito dobro zabavlja, ali i traži odgovore. Zašto otac nije evakuirao obitelj iz Mađarske prije no što su se stvari otele kontroli? Zašto su mu posao i profit bili važniji od obiteljske sigurnosti? Jer, ožiljci na duši ne znače da promjena nije moguća. Iako trauma nikad ne prestaje, pa zato o njoj ne treba previše razmišljati. U međuvremenu ostaje dovoljno vremena za poneki sretni trenutak. Zato je emotivna predanost Cuhorkina odnosa s plesačicom krajnje dirljiva.