“Rastrimo zastrto” u monološkom formatu donosi uređeni transkript razgovora koji je 2009. i 2010. s Tomislavom Radićem vodio Janko Heidl.
Za vrijeme studija, na prvom faksu, Filozofskom, prije Akademije, kraće sam vrijeme bio tehnički urednik u Studentskom listu. Bio je to zgodan posao na kojem se moglo zaraditi toliko da bude za džeparac. Tu sam dobio ideju za film “Tipo” (Kinoklub Zagreb, 1962.).
“Tipo” je početak početaka, prvi film koji sam radio u Kinoklubu Zagreb, na osammilimetarskoj vrpci. Ne znam je li me riječ psiho, naslov koji je pokrivao jako široku lepezu pojmova, nadahnula da izmislim naslov “Tipo”. “Tipo” je kratica od tipografija, tiposkript, tipometrija – različiti izumi hrvatskog vokabulara od korijena tipo.
To je jedan supereksperimentalni film i dakako, vrlo početnički. Izraz dirljive amaterske vjere da se filmom može sve, da se, recimo, ostacima nekakvih otpadaka filma može sve reći. Da je montaža najvažnija i da stari Ejzenštejn viri iza ugla, govoreći o montaži atrakcija. Scenarij koji sam predložio upravi Kinokluba Zagreb je valjda bio toliko kunsthistoričarski zamućen frazama, da su ovi rekli, dobro, u redu, i dali mi neku minimalnu lovu da kupim dva paketa filmske vrpce. Kao demonstrator na katedri suvremene umjetnosti kod profesorice Vere Horvat-Pintarić, bio sam žestok obožavatelj apstraktnog, nefigurativnog slikarstva i američkih autora koji su u tom času bili sljedbenici enformela, geometrijske apstrakcije ili kako se to već zvalo. Bio sam spreman život dati za nefigurativnost u umjetnosti.
Nove tendencije
U tom je času glavni likovni događaj u Zagrebu bila izložba koja se nazivala “Nove tendencije”, u Gradskoj galeriji na Katarinskom trgu. Bila je, dakako, riječ o nefigurativnom slikarstvu, jednoj od izložaba kakve su se tih godina postavljale u cijeloj Europi, kojima se nadolazeća apstraktna umjetnost, kako se to onda zvalo, borila za prostor na tržištu. Ovdašnji ideolozi tog vremena nisu podnosili apstraktno slikarstvo, smatrali su ga izrazom izvitoperenosti građanskog društva, slikarstvom koje ne prati interese radničke klase. U cijelom Istočnom bloku, odnosno Sovjetskom Savezu i njegovim kolonijama, obveza je bila figurativno slikarstvo s jakom društvenom porukom. To je u Jugoslaviji trajalo relativno kratko. Neki od vodećih slikara tog vremena nastojali su zadovoljiti narudžbu komunističke partije. Kao alternativa postojalo je apstraktno, nefigurativno slikarstvo koje se više-manje neslužbeno probijalo u javnosti. Jedan od pokušaja da se na agresiju socijalističkog realizma odgovori apstraktnim slikarstvom bila je grupa EXAT 51, a sljedbenici geometrijske, nefigurativne, apstraktne umjetnosti koju je EXAT volio, bili su ideolozi Novih tendencija.
“Tipo” i “Kristl” (1963) nastali su kao plod moje težnje da programe nefigurativnog slikarstva nekako pomirim s filmom, da se filmom kaže ono što su likovnjaci htjeli napraviti u likovnoj umjetnosti – riješiti problem likovne umjetnosti samo na nivou nefigurativnog, apstraktnog slikarstva. Što je možda u likovnosti još i moguće, ali na filmu je bedasto.
Pritom nisam razmišljao o tomu da snimam eksperimentalne filmove, filmove koji bi eksperimentirali u filmskom smislu. Eksperimentalni filmaši, kojih je u Kinoklubu Zagreb tada bilo dosta, na mene nisu imali utjecaja i nisam se baš ni dobro osjećao u atmosferi umjetnika koji su se tu skupljali. Više sam se tome priključio nego što bih imao pravu, iskrenu potrebu raditi nefigurativne ili eksperimentalne filmove. U tom sam smislu bio mnogo pošteniji poslije, s dokumentarcima, u ukupnom angažmanu oko dokumentarnog programa na Radioteleviziji Zagreb, gdje je urednik bio Angel Miladinov. Iako su i “Tipo” i “Kristl” na svoj način bili dokumentarni filmovi, jer snimao sam nešto što je postojalo u stvarnosti nezavisno od toga našao se ja tu da to snimim ili ne.
Prvi pokušaji bavljenja filmom
To su bili počeci, pokušavao sam se baviti filmom. No to me vrlo brzo prestalo zanimati. U startu se znalo da to nije zapravo – bavili smo se tom nekakvom apstraktnom umjetnošću, ali nije bilo jasno kako bi iz toga ispao film. Rezultat je bilo djetinjasto oduševljenje idejom da smisao svega bude likovnost, a ne fabula, bedasta uvjerenost da se može napraviti zanimljiv film koji nema ni f od fabule. Zamisao da napravim film “Tipo” koji će biti uprizorenje tipografskog pristupa svijetu, ni sam ne znam što. No film je po prirodi stvari uvijek vezan uz životnu realnost. Nema filma koji nije barem u nekom postotku dokumentaran. Ideje raznih autora koji su snimali “Andaluzijske pse” i slično u startu su krive – film ne može biti apstraktan.
“Tipo” je trebao biti film onoliko daleko od temeljne funkcije filma koliko je nekakva nefigurativna slikarija udaljena od Rembrandta, recimo tako. Bio je totalna ludnica, nije ni nalikovao na film, nije nalikovao ni na što. Moj sljedeći film “Kristl” je ipak bio motiviran izložbom Vlade Kristla u Gradskoj galeriji pa sam snimao dijelove tih slika, odnosno slike i to je, hajde de, moglo proći da pokaže da ima neki slikar Kristl koji slika apstraktno. Ali “Tipo” je sam po sebi bio apstraktan. Dalje od mucanja se nije došlo.
I danas mislim da je montaža neusporedivo lijep dio posla, pogotovo sad kad se obavlja kompjutorski i ne gubi se vrijeme na te neke gnjavaže s lijepljenjem filma i čekanjem da se prihvati pikštela, kako se to zvalo. Zahvaljujući kompjutorima sad se može lagano i jednostavno prepraviti i promijeniti puno toga što mi se u ono staro vrijeme katkad činilo na rubu mogućeg. Kako je Hitchcock uspijevao izmontirati onakvu scenu kao što je klanje pod tušem, s tom količinom kratkih kadrova i kako ga nisu smetali ti ostaci pikštela, ostaci ljepila na radnoj kopiji zbog kojih si uvijek, osobito ako je scena bila montirana na puno malih komadića, na probnoj projekciji vidio samo hrpu toga što je smetalo na ekranu? Ovo kako je danas lijepo vidjeti kompjutorski montiran materijal, bilo je nezamislivo u vrijeme acetonske montaže.
Vlado Kristl
Prvo što sam lijepio zajedno bio je taj film o Vladi Kristlu, u malim montažama na tavanu stare zgrade radija na uglu Petrinjske i Jurišićeve ulice. Montažerka je pikala, pa bi stisnula u klebepresi i rekla: “Idemo popušit cigaretu dok se ovo osuši”. Rez je uvijek bila pauza u kojoj čekaš da se osuši. Onda je došao selotejp i ubrzao postupak. Mogao si zalijepiti i odmah vidjeti na ekranu kako izgledaju dvije scene, dva kadra zajedno. To je bila nevjerojatna gnjavaža, meni je ta montaža nevjerojatno utjecala na koncentraciju. U negativnom smislu, dakako.
“Kristl” je bio čak u boji, odobrena mi je vrpca, šesnaestica koju su imali na skladištu. Bila je malo prestarila, ali boja je boja. Snimili smo dokumentarac o izložbi Vlade Kristla na Katarininom trgu. Njemu se jako svidjelo i činilo mu se vrijednim da mladi čovjek koji studira povijest umjetnosti hoće snimiti film o apstraktnom slikarstvu Kristlove vrste koje nije bilo tako popularno kao što su bili geometričari. Kristl je bio vrlo zanimljiv čovjek, posebna vrsta svadljivog čudaka i strašno mi je drago da sam ga upoznao. Bio je jedan od pokretača EXATA 51, bio je važan za stvaranje pokreta Nove tendencije, bio je jedan od autora zagrebačke škole crtanog filma gdje je napravio “Don Kihota” (1961) koji je dobio neke nagrade. Uvijek je imao problema u Zagreb filmu gdje je pokušavao raditi crtane filmove koji su bili toliko neobični da se nisu nimalo uklapali u ono što se do tada smatralo crtanim filmom. I onda je došao na ideju da bi snimio igrani film, jednako tako ćaknut. Tu mu nisu dali snimiti taj film pa je uspio pronaći producenta u Sloveniji, Viba film. Ponudio sam mu se za asistenta, on je prihvatio i tako sam postao volonter na snimanju “Generala i pravog čovjeka” (1962) u Ljubljani, u režiji prognanog Zagrepčanina Vlade Kristla čiji ludi filmovi nisu bili dio sistema.