O glazbi i glazbenicima snimljeno je nebrojeno mnogo dokumentarnih filmova; po pitanju glazbenih instrumenata situacija je posve drugačija. Stvari će se ovih dana ipak promijeniti jer u zagrebačko Dokukino KIC u petak, 17. siječnja, dolazi dokumentarni film “Carmine Street Guitars” (2018) kanadskog redatelja Rona Manna, koji je hrvatsku premijeru doživio na prošlogodišnjem izdanju vinkovačkog DORF-a. Naslov filma odnosi se na istoimenu malu radionicu glazbala iz njujorškog Greenwich Villagea u kojoj majstor Rick Kelly sa svojim pomoćnicima (uključujući i njegovu 93-godišnju majku Dorothy) ručno izrađuje luksuzne gitare čija tijela izrađuje od drveta. Ne bi to bilo bogznakako revolucionarno, da Kelly drveni materijal koji gitaru znači ne crpi s raznih starih zgrada diljem Velike jabuke, poput barova, kupleraja i crkvi. Njegova radnja je osnovana sedamdesetih godina 20. stoljeća, a na trenutnoj lokaciji nalazi se već trideset godina. Mjesto je to na kojem Kelly s mnogo ljubavi proizvodi unikatne instrumente čija ljepota odražava strast ručnog rada graditelja prema samim glazbalima, koliko i prema gradu od čijih komadića iste stvara.
“Carmine Street Guitars” sadrži i nenametljivo edukativnu komponentu, pa ćemo ponešto saznati i o često neobičnom procesu nabavke drva za buduće gitare. Rick Kelly, naime, posjeduje specifične kriterije u odabiru drvenog materijala, gledajući osim kvalitete drveta i njegovu povijesnu težinu. Naravno, puko promatranje gitara, koliko god lijepe bile, ne može biti dovoljno, već ih trebamo i čuti. Radnja filma podijeljena je u nekoliko dana tijekom jednog tjedna u kojem Kellyjev glazbeni dućan posjećuju brojni slavni gosti. Među njima se ističu virtuoz jazz gitare Bill Frisell koji će odsvirati naljepši glazbeni trenutak filma, zatim Jamie Hince iz benda The Kills koji prepričava kako ga je ozljeda natjerala na sasvim novi način sviranja gitare, ili genijalni Marc Ribot, poznat po jedinstvenom zvuku gitare u sastavu Toma Waitsa, kojeg smo lani imali priliku ponovno gledati i slušati u Hrvatskoj na SuperUho festivalu. Tu su i briljantni Nels Cline iz benda Wilco, zatim Charlie Sexton, dugogodišnji pobočnik Boba Dylana te Lenny Kaye, gitarist u bendu punk poetese Patti Smith. Kellyjevu radnju tijekom filma će posjetiti i mnogi drugi koji se dolaze diviti umijeću njujorškoga graditelja gitara, zauzvrat uljepšavajući ozračje svojom zadivljujućom svirkom na njegovim instrumentima.
Autor filma Ron Mann možda je najpoznatiji po svojoj dokumentarnoj biografiji Roberta Altmana iz 2014. godine (“Altman”), dok njegov dokumentarac “Carmine Street Guitars” odiše ugodnom, opuštenom i prijateljskom atmosferom na tragu igranih filmova “Dim” / “Smoke” (1995) i “Dim u lice” / “Blue in the Face” (koredatelj Paul Auster, 1995.) Waynea Wanga iz sredine devedesetih u kojima pratimo slične susrete i razgovore u jednoj bruklinškoj prodavaonici cigareta. Spomenuta filmska ostvarenja s Mannovim dokumentarcom povezuje i zajednički posjetitelj, slavni redatelj Jim Jarmusch koji osim filmaške karijere također svira i gitaru u sastavu SQÜRL. Da je kojim slučajem Lou Reed živ, zasigurno bi i on našao svoje mjesto u “Carmine Street Guitars” kao i u Wangovom filmu. Budući da nije, ovdje ga mijenja njegov gitarski tehničar Stewart Hurwood koji nam otkriva detalje o svojoj zvučnoj instalaciji postavljenoj u čast preminulom prijatelju i suradniku.
Ovaj mali-veliki film pun ljubavi ostat će nam urezan u pamćenje kao jedan od posljednjih dokaza da i usred kaotičnih ritmova megalopolisa, negdje ipak tiho otkucava toplo ljudsko srce.
Paralelno s pričom o glazbi i gitarama, sviranjem i izložbom glazbala od kojih će svakom zaljubljeniku u ovaj instrument procuriti sline – a zaposlenica Cindy ih na Instagramu (slobodno ih upratite) s potpunim pravom označiti kao #guitarporn – film prati i promjene u samom New Yorku čiji je identitet sazdan i kroz male obrte poput Kellyjeva dućana. Para ipak pokreće svijet, pa pod naletom borgovske gentrifikacije slične old school oaze rapidno ustupaju svoje mjesto raznim bezdušnim ispostavama instant-konzumerizma. Sam Kelly ostao je vjeran analagnom procesuiranju stvarnosti: ne koristi internet, niti mobitel, odbijajući klečanje pred izazovima poslovanja 21. stoljeća. No, u njegov dućan u srcu lukrativnog Greenwich Villagea osim glazbenika ulaze i neki agenti koji gledaju kako bi prostor otkupili. Carmine Street Guitars ipak odolijeva zovu zarade, slaveći dugotrajnu tradiciju kao otok duha i prkosa, usred velegrada gdje živi i dovoljno onih koji se klanjaju isključivo dolarskom božanstvu.
Nemojte se prestrašiti naslova – “Carmine Street Guitars” nije tek žanrovski film za uski krug obožavatelja gitarske glazbe i pripadajućih instrumenata. Naravno, i jednog i drugog ćete se nauživati u osamdesetak minuta Kellyjevog filma, ali ovdje je prije svega riječ o lijepom dokumentarnom iskustvu; filmu koji zrači ugodnom, opuštajućom energijom, neodoljivom i širem krugu gledatelja od tvrdokornih glazbenih fanova. Jedno priznanje za kraj: pod utjecajem Mannovog filma višepotpisani autor Kellyjev je dućan dodao na ne pretjerano dugačak popis mjesta koja želi posjetiti prije negoli ga vrag uzme k sebi. Ako se to i ne dogodi, ovaj mali-veliki film pun ljubavi ostat će nam urezan u pamćenje kao jedan od posljednjih dokaza da i usred kaotičnih ritmova megalopolisa, negdje ipak tiho otkucava toplo ljudsko srce.
