Posljednji u nizu Netflixovih dokumentarnih serijala o istinitim zločinima pojavio se na streaming platformi u zadnjim danima netom završene godine, podigavši pritom podosta prašine u internetskim zajednicama i šire. Riječ je o serijalu “Don’t Fuck With Cats: Hunting an Internet Killer” (2019) australskog redatelja Marka Lewisa koji u tri jednosatne epizode prati mračnu priču o stvaranju ubojice te kasnijem lovu na njega, započetom s puno žara i strasti od strane amaterskih detektiva na društvenim mrežama.
Tko zna kako bi prošao kanadski monstrum Luka Magnotta da sam nije bio toliko tašt i ovisan o pozornosti, toliko da je svoje zločine imao potrebu javno podijeliti sa svijetom. Jedno je ipak sigurno – Magnotta možda nikad ne bi dolijao licu pravde da nije razjario ljude prekršajem onoga što u seriji nazivaju prvim nepisanim pravilom interneta: ne zajebavaj se sa životinjama ili, u ovom slučaju, s mačkama. Magnotta je, naime, u svom prvom zločinu na krajnje gnjusan način ubio dva mačića, podijelivši kasnije na internetu video svog nezamislivo okrutnog čina. Ljudi su izrazito osjetljivi na nasilje nad životinjama, a kad se jednom skupina indigniranih i inteligentnih pojedinaca namjeri na tebe, teško ćeš proći nekažnjeno. Ovdje vrijedi napomenuti da sami videozapisi ubijanja životinja u seriji nisu eksplicitno prikazani, što ne znači da ni neizravan prikaz nije prilično šokantan i mogao bi se pokazati premučnim za osjetljivije gledatelje.
Redatelj Mark Lewis temelj priče gradi na iskazima dvoje protagonista kojima pridaje najveće zasluge u lovu na internetskog ubojicu: analitičarki lasvegaškog kazina Deanni Thompson te anonimnom internetskom korisniku pod pseudonimom John Green. U prvoj epizodi naslovljenoj “Closing the Net” upoznajemo njihovu predanu metodu kojom otkrivaju počinitelja i dovode policiju na Magnottina vrata. Plavci poremećenog mladića, međutim, ne pronalaze u stanu, pa ovaj u međuvremenu sa životinja prelazi na ljude, snimivši snuff film u kojem ubija mladog kineskog studenta Lin Juna. Uslijedit će pravi međunarodni lov na ubojicu dostojan neke holivudske napetice, a cijela je priča na uzbudljiv i efektan način zabilježena u serijalu.
Autor i neposredni akteri svjesni su činjenice o moralnoj začkoljici koja do samog konca ostaje nerazrješiva, a bez koje sama priča ne bi posjedovala današnju jedinstvenu dimenziju. Postavlja se, naime, pitanje kolika je u cijeloj priči odgovornost svakoga od nas, počevši od začetnika amaterske istrage, preko pojedinaca koji su o njoj odlučili snimiti film, pa do gledatelja koji konzumiraju taj sadržaj. Jer, Luka Magnotta, mladi kanadski ubojica u središtu ove priče, htio je samo jedno – postati slavan, točnije zloglasan po svojim zločinima objavljenim na internetu; bez publike mu to nikada ne bi pošlo za rukom. Budući da do zvjezdanog statusa nije uspio doći željenom karijerom glumca ili modela, ovaj nikogović pronašao je mračniji način za izdizanje vlastitog lika i djela. Odiozne reakcije ljudi na njegova nedjela potvrdile su da je na pravom putu, nahranivši Magnottin ego na rijetko izopačen način.
No, od gušenja prvih mačaka prošlo je već deset godina; od ubojstva Jun Lina i lova na ubojicu osam. Magnottini zločini već su polako klizili u zaborav, pa zašto onda na prijelazu iz 2019. u 2020. godinu podgrijavati interes javnosti za ovu priču, odnosno ispunjavati ultimativne želje ovog ovisnika o pozornosti? “Don’t Fuck With Cats” upravo produljuje ubojičinu zloglasnost, ponovno ga urezujući u kolektivnu svijest milijuna gledatelja koji su Magnottu već odavno zaboravili ili nikad nisu ni čuli za njega.
Nakon prikazivanja mini-serije, po internetu su osvanuli i članci koji tvrde da u ovom slučaju pravda nije u potpunosti zadovoljena. Luka, naime, služi kaznu u zatvoru vrlo blagoga tipa, u uglavnom otvorenoj ćeliji koja više nalikuje na sobu studentskog doma.
Odgovor leži upravo u sve većoj popularnosti žanra true crime dokumentarca koja je s Netflixom (“The Staircase”, “The Keepers”, “Making a Murderer”…) dosegla neke nove vrhunce. Publika željna sličnih priča o mračnim stranama ljudske psihe, iste proždire sladostrasnim apetitom, jednu za drugom kako im se serviraju. Internetsko doba omogućuje im dovoljnu količinu takvog programa, istovremeno otvarajući put i pojedincima poput Magnotte koji tom programu ubrizgavaju sadržaj. Treba li napokon presjeći gordijski čvor uzajamnog hranjenja zla i konzumiranja istog? Dok za rezultat dobivamo kvalitetan televizijski program, što “Don’t Fuck With Cats” neosporno jest, skloni smo dati negativan odgovor. U svakom slučaju o ovim je pitanjima bitno započeti diskusiju, odnosno pokušati iz dijaloga izvući određene konkretne odgovore i rješenja koja bi se s vremenom mogla početi nazirati.
S druge strane, možemo pretpostaviti da je ova teza o suučesništvu djelovala na seriju na način da je puno manje pozornosti (u odnosu na ono što bi od ovakvog programa možda inače očekivali) pridodano jedinoj Magnottinoj obrani – navodnoj prisili od strane tajanstvenog aktera Mannyja, koju još uvijek zastupa ubojičina majka. Nakon prikazivanja mini-serije, po internetu su osvanuli i članci koji tvrde da u ovom slučaju pravda nije u potpunosti zadovoljena. Luka, naime, služi kaznu u zatvoru vrlo blagoga tipa, u uglavnom otvorenoj ćeliji koja više nalikuje na sobu studentskog doma. Daleko je to od nekog maximum security zatvora američkog tipa kakve smo znali viđati i na domaćim malim TV-ekranima.
Bilo kako bilo, Mark Lewis je s “Don’t Fuck With Cats” složio atraktivnu i uzbudljivu priču koja samopropitivanjem zapravo produžuje vlastitu relevantnost (i) dijalogom nakon gledanja. Time pak postavlja i nove izazove žanru koji se u današnje vrijeme sve više nalazi na tankom ledu, s obzirom na to da podgrijavanjem fascinacije zločinom možda stvara plodno tlo za nova rađanja istog.