Švedski književnik i novinar Stieg Larsson (1954. – 2004.) svjetsku je slavu stekao jednom od najpopularnijih kriminalističkih trilogija poznatoj pod zajedničkim imenom “Millenium”, sastavljenoj od romana “Muškarci koji mrze žene”, “Djevojka koja se igrala s vatrom” i “Kule u zraku”. Isti su do danas razgrabljeni u više od sto milijuna primjeraka diljem svijeta, kao jedan od najprodavanijih književnih serijala svih vremena. Romani su doživjeli i filmske adaptacije u Švedskoj, dok su prvi nastavak, kao i spin-off prema predlošku Davida Lagencrantza, “The Girl in the Spider’s Web”, ekranizirani i u popularnim holivudskim inačicama. Tako je film “Muškarci koji mrze žene” / “The Girl with the Dragon Tattoo” (2011) Davida Finchera nominiran za nagradu Oscar u čak pet kategorija, uključujući najbolju žensku ulogu (Rooney Mara); nagrađen je u konačnici za najbolju montažu (Kirk Baxter i Angus Wall).
Sve ovo donijelo bi autoru napete sage o talentiranoj hakerici Lisbeth Salander, osim velike slave i značajnu financijsku dobit, no Larsson takav rasplet nije dočekao, preminuvši od srčanoga udara u 50. godini prije nego su mu popularni romani uopće i ugledali svjetlo dana. Na ovogodišnjem Human Rights Film Festivalu prikazana je dokumentarna biografija o poznatom švedskom književniku i novinaru, “Stieg Larsson: Čovjek koji se igrao vatrom” / “Stieg Larsson: The Man Who Played With Fire” / “Mannen som lekte med elden” (2018) Henrika Georgssona koji se gotovo uopće ne bavi književnim ostvarenjima Stiega Larssona, već fokus pažnje okreće prema izazovima njegovog svakodnevnog posla, jednako intrigantnog poput slavnih pisanih krimića.
Larssona u filmu pratimo u ulozi svojevrsnog lovca na naciste, borca protiv uzdižuće ekstremne desnice u Švedskoj i Europi. I premda ovu skandinavsku državu na prvu ne vežemo intuitivno s nacizmom, Švedska se itekako suočava s rastućim desnim ekstremizmom još od devedesetih i vala bosanskohercegovačkih izbjeglica uslijed poznatih ratnih zbivanja na ovim prostorima. Političke stranke poput ironično nazvanih Švedskih Demokrata koje odašilju mržnju prema imigrantima i pripadajuće populističke parole, danas su treća vodeća tamošnjeg parlamenta. Takav odnos snaga, doznajemo iz Georgssonovog dokumentarca, Larssona ne bi previše iznenadio da je živ; dobrim je dijelom neke stvari već i predvidio ovaj novinar koji je čitavu karijeru posvetio raskrinkavanju desnih ekstrema, naslijedivši od djeda čvrste antifašističke stavove.
“Stieg Larsson: Čovjek koji se igrao vatrom” sadrži klasičnu varijantu naracije koja uključuje dosta razgovora s Larssonovim bližnjima, prijateljima i suradnicima, nešto arhivske građe uključujući njegova gostovanja na televiziji, ali i snimki sa stvarnih okupljanja neonacista, te scena iz filmskih ekranizacija knjiga švedskog autora. Izrazito velik dio filma čine i igrane scene bez dijaloga u kojima Larssona igra glumac Emil Almen. Njega tako stalno gledamo kako piše, puši i smuca se gradom fotografirajući aktivnosti ekstremista, praćen napetim elektronskim soundtrackom švedskog glazbenika Andreasa Mattsona.
U jednom od intervjua prikazanih u dokumentarcu, Larsson objašnjava kako je demokracija pod stalnom prijetnjom; pitanje je, govori, hoće li se održati za dvadeset godina.
Objavivši knjigu “Extremhögern” (“Ekstremna desnica”) početkom devedesetih Larsson je skrenuo pozornost i gnjev rasista i fašista, provevši ostatak života gledajući iza leđa. Stvari su toliko izmakle kontroli da se ovaj nije mogao službeno vjenčati sa svojom partnericom Evom Gabrielsson, sve kako njihova adresa ne bi dospjela u javnost. Na koncu je sve rezultiralo tužnim razvojem događaja po Evu koja nikad nije dobila ni centa od prava na Larssonovu ostavštinu. Nakon “Ekstremne desnice” Larsson se uključuje u pokretanje časopisa Expo, švedske varijante britanskog časopisa Searchlight specijaliziranog za prokazivanje rasističkih, antisemitskih i fašističkih djelatnosti na lokalnoj i širim razinama. Larsson i redakcija tih su godina živjeli pod stalnim prijetnjama smrću razotkrivajući model financiranja ekstremno desnih grupacija kroz glazbenu scenu tzv. vikinškog rocka, zapravo u osnovi punka za skinheadse s izraženo pronacističkim tekstovima. Ovaj glazbeni žanr probio se čak i do švedske mainstream scene, uspjehom bendova poput Ultima Thule i sličnih.
U jednom od intervjua prikazanih u dokumentarcu, Larsson objašnjava kako je demokracija pod stalnom prijetnjom; pitanje je, govori, hoće li se održati za dvadeset godina. Prošlo je pet manje od njegove smrti, a sile protiv kojih je ukrštao mačeve jače su nego ikad. Slični pokreti bujaju diljem svijeta, dok se američki predsjednik Donald Trump uporno odbija ograditi od potpore tamošnjih fašista i rasista. Tražeći dokaze konstantne rehabilitacije fašizma ne trebamo zakoračiti ni centimetra iz vlastitog dvorišta, gdje bi određeni predsjednički kandidati dopustili nazivanje ulica prema ustaškom poglavniku. Danas su nam više nego ikad potrebni ljudi s Larssonovom predanošću u nastojanjima očuvanja krhke prirode demokracije, čiju ostavštinu danas žestoko gaze đonom populističkih čizama. Knjige Stiega Larssona vrijedi pročitati, ali za današnji trenutak vjerojatno je vrijedniji film o magnitudi piščeve novinarsko-svjetonazorske borbe.