Na ovogodišnji Liburnia Film Festival redatelj Andrej Korovljev (Pula, 1970.) dolazi s dva filma. U sklopu off programa bit će prikazan dokumentarac “Godine hrđe” (Factum, 2000.) o radnicima brodogradilišta Uljanik, no u središtu pozornosti ipak je “Tusta” (Factum / Wake Up Films / Award Film & Video / Zagreb film; 2019.), njegova dugometražna dokumentarna biografija slavnog pankera Branka Črnca Tuste, frontmena pulskog punk benda KUD Idijoti koji je prije sedam godina umro od raka pluća i grla.
Korovljev je studirao filmsku režiju na Sveučilištu Westminster, a uz filmsku karijeru (“Una Storia Polesana”, “Godine hrđe”, “Strah od smrzavanja”, “Zbog tebe”), gura i onu komercijalnu, kroz godine snimivši brojne reklame i video spotove. Pulski autor također je i dugogodišnji selektor kratkometražnog programa Motovun Film Festivala (Motovunski kratki). Od nagrada vezanih za filmski dio priče, najviše se ističu one s 9. Dana hrvatskog filma 2000. godine (najbolji dokumentarni film, najbolja montaža i najbolji mladi redatelj), koje je zavrijedio dokumentarcem “Godine hrđe”.
Korovljev najnoviji dokumentarni film “Tusta” upravo je na Motovunu imao svoju svjetsku premijeru, očekivano privukavši pozornost tamošnje publike. Slično bi se trebalo dogoditi i sutra (srijeda, 28.8.) na 17. Liburnia Film Festivalu, a mi koristimo ovu priliku kako bismo s autorom porazgovarali o Puli, izazovima snimanja i naravno, samom Tusti.
Nakon kratkog filma “Una storia Polesana” o pulskoj sirotinji i “Godine hrđe” s brodogradilištem u središtu pozornosti koji danas prolazi svoje možda najteže dane, “Tusta” se također bavi jednim od zaštitnih lica tvog rodnog grada, velikim Brankom Črncem, frotmenom KUD Idijota. Možemo li govoriti o svojevrsnoj glavnoj misiji Andreja Korovljeva – dokumentirati razne strane najvećeg istarskog grada i na taj način razotkriti što Pulu čini Pulom?
“Moglo bi se tako reći. No ta misija dokumentiranja nevidljivih aspekata grada koji ga čine emotivno opipljivim – puno više nego hladni spomenici burne povijesti – nije bila koncept od samih početaka. Ona se nije rodila kao projekt. Rekao bih da se stvarala intuitivno, spontano, organski, kako je svaka ideja imala neko vrijeme sazrijevanja. Tako je i realizacija imala svoj narativni put koji je svakim filmom bivao sve duži i kompleksniji. Iskreno, trilogija o Puli i pulskim getima dobila je jasne obrise tek s Tustom. Materijal je ukazao na fenomen geta i pulske tapije, postavivši odgovarajući soundtrack za diskurs razotkrivanja specifičnih izoliranih sredina u gradu (društveni outcast, radnici, rock and roll…). Gledajući s odmakom sva tri filma, bez opterećenja zajedničkog nazivnika u konceptualizaciji, osvijestio sam da oni dosta precizno razotkrivaju mentalnu mapu grada. I to mi se jako dopalo.”
Sedam godina nakon Tustine smrti, čini se kako se KUD Idijoti ponovno vraćaju u pozornost javnosti. Nedavno je objavljena Fricova knjiga “Život s Idi(j)otima”, reizdan je njihov kultni koncertni album “Gratis Hits Live!”, a tu je, naravno, i dokumentarni film “Tusta”. Kako objašnjavaš ovaj fenomen, znači li to da nam u ovim ludim vremenima kronično nedostaje glas razuma kakav je predstavljao Črnac, koji bi pljunuo u lice ponovno nadirućim valovima nacionalizma?
“Pa da, u ovim dog eat dog vremenima utrke za lovom i pozicijom, prisjećamo se s nostalgijom dana kad su neke druge vrijednosti bile bitnije, kad smo se zajebavali da ono ća delamo – radimo samo zbog para. Danas, međutim, ta proročanska krilatica više nije zajebancija nego surova realnost u kojoj se lako zaboravljaju temeljne vrijednosti sredine i naš prepoznatjliv identitet građen s mukom. Pula je u Jugi postala brend zbog rock and rolla i punka, radnika Uljanika, otpadnika, buntovnika, frikova, umjetnika, đanera i alkosa, a ne zbog Arene i Augustovog hrama.
“Naš je zadatak ovjekovječiti taj dio povijesti, jer inače – ode sve u mentalnu apartmanizaciju iliti kurac od ovce. Branko bi ovakvim vremenima na debelo i na tanko pljuvao u lice – njegova pljuvačka ne bi se tako lako istrošila i osušila. I da, u Puli se pokazalo da je nacionalizam manje zlo od kapitalizma. Isti onaj koji je pučanstvo transformirao u zvijeri, somnabuliste koji u svakodnevnim magnovenjima čuju isključivo šuškanje papirića. Ekipa koja nije imala šolde za pjate, si je ben kupila bukaletu i sad svi pijano srljamo u propast.”
Snimili ste više od sto sati materijala, a tek na odjavnoj špici vidimo neke od razgovora s Tustinim kolegama glazbenicima iz Hrvatske i regije. Postoji li nešto među tim neiskorištenim materijalom zbog čega žališ da ipak nije završilo u konačnoj verziji filma?
“Postoji gomila fenomenalnog materijala koji nije ušao u film iz objektivnog razloga – bio bi duži od ‘Satantanga’ Bele Tarra. Prvi rez dokumentarca trajao je skoro pet sati! Obradili smo kompleksnu priču, satkanu od puno konaca. Kad kreneš jednim putem, otvaraju ti se nova vrata i tako u beskraj. Morali smo biti grubi prema sebi i materijalu. Ne znam što je u filmskom stvaranju teže – imati malo materijala pa izmišljati ili imati previše pa plakati nad izbačenim. No, utjeha postoji dok god tinja ideja da će mini-serija ugledati svjetlo dana. O tom potom, ali ako se to obistini, srce i duša će nam tek tada imati spokoj.”
Budući da KUD Idijoti kroz svoju karijeru nisu bili medijski pomno praćeni, koliko je bilo teško pribaviti donekle iskoristivu arhivsku građu za cjelovečernji biografski film?
“Svakako se radilo o jednom od najkompliciranijih i najtežih pothvata, kako u produkciji tako i za vrijeme montaže. Dok smo promišljali film, imali smo viziju da ćemo bez većih poteškoća pronaći materijale za vizualnu ilustraciju. Fenomenalno je bilo maštati o kadrovima iz backstagea, koncertima snimljenim s više kamera, privatnim i kućnim snimkama… Suočeni s činjenicom da od toga manje-više nema ništa, počela je naša borba. Ona će i dalje trajati ako dođe do serije, stoga molim ukoliko netko posjeduje nama nedostupne materijale, neka nas kontaktira!”
Imaš li već neki sljedeći projekt u planu koji čeka realizaciju?
“Nema odmora dok traje obnova! OK, dokumentarce o Puli sada stavljam na čeku, na hold. Upravo pripremam svoj dugometražni igrani debitantski film s tematikom – ni manje ni više već Pule. Na ova pitanja ti odgovaram iz hotelske sobe u Sarajevu gdje sastančimo oko potencijalnih koprodukcija. Neće me se Pula riješiti tek tako!”
Good luck man, pogledao sinoć film o Tusti u Puli, emotivno i dobro napravljeno, zasluženi homage čovjeku i bandu koji su uvijek bili pravi underground.