Ljubitelji glazbe i kvalitetnog dokumentarnog filma zasigurno su se razveselili Netlixovoj najavi još jednog filmskog susreta dvaju divova: Martina Scorsesea, jednog od najcjenjenijih filmskih redatelja od početka sedamdesetih naovamo te Boba Dylana koji predstavlja isto ili više od toga na području glazbe. Scorsese je veliki ljubitelj rock glazbe i već je snimao filmove o Rolling Stonesima i Georgeu Harrisonu, no najbolji rockumentarac napravio je upravo o Dylanu prije četrnaest godina. U filmu “Bob Dylan: Bez povratka kući” / “No Direction Home” (2005) Scorsese u detalje secira Dylanove rane dane karijere, njegove glazbene korijene i uspon na vrh kroz prizmu turneje kojom je podijelio ljubitelje glazbe u dva tabora. Dok su ga jedni proglašavali izdajicom folk pokreta, Dylan je stvarao povijest i svoju najbolju glazbu, istovremeno zauvijek promijenivši svijet rock and rolla.
Prošli tjedan na najveću streaming platformu napokon je stigao i “Rolling Thunder Revue: A Bob Dylan Story by Martin Scorsese” (2019), treća filmska suradnja na relaciji Scorsese – Dylan, po mnogočemu drugačija od prethodne dvije. U njemu pratimo istoimenu šestomjesečnu Dylanovu turneju iz naslova (Rolling Thunder Revue, 1975. – 1976,), jednako legendarnu u njegovom kanonu. Nakon događaja iz “Bez povratka kući”, Dylan je 1966. godine doživio motociklističku nezgodu koju je iskoristio kako bi se nakratko povukao iz vidokruga javnosti, sabrao se i stao na loptu. Kada je napokon ponovno odlučio stupiti nogom na scenu, napravio je to kroz turneju sa slavnim sastavom The Band (čiji je posljednji koncert “The Last Waltz” upravo Scorsese ovjekovječio u istoimenom filmu, jednom od najboljih koncertnih filmova u povijesti), ali srce mu jednostavno nije bilo u tome.
Sljedeći mu je plan bio okupiti razne slavne ili manje slavne glazbenike (bivša ljubavnica Joan Baez, židovski kauboj Ramblin’ Jack Elliott, danas velika producentska zvijezda T Bone Burnett, Bowiejev gitarist Mick Ronson, violinistica doslovno pobrana s ceste Scarlet Rivera i mnogi drugi, uključujući epizodna pojavljivanja Patti Smith i Joni Mitchell), pjesnike poput Allena Ginsberga, novinara Larryja “Ratsa” Sloana koji je pisao za Rolling Stone i brojne druge, te ih povesti na niz nastupa po neobičnim malim kazalištima, mjesnim zajednicama, indijanskim rezervatima, pa čak i okupljalištu u kojem starice igraju mahjong. Sve je to uradio kako bi vratio vjeru u muziciranje iz prijateljstva i stvorio nezapamćenu kemiju po kojoj je turneja Rolling Thunder Revue ostala zapisana u povijesti. Riječ je o sredini sedamdesetih, razdoblju kada se Dylan vratio s jednim od svojih najhvaljenijih albuma tadašnjeg doba, “Blood on the Tracks”, a već je napisao i svoj sljedeći uradak koji će izaći između dvije etape turneje – “Desire”.
Ludilo slobode Rolling Thundera ovjekovječeno je filmom “Renaldo and Clara” (1978) čiju režiju potpisuje sam Dylan, a obično se smatra predugačkim (trajanje mu je blizu četiri sata), pretencioznim i opskurnim ostvarenjem, teško nabavljivim i u današnje vrijeme interneta. Scorsese u “Rolling Thunderu” uvelike grabi iz materijala nastalih za vrijeme snimanja spomenutog filma, izvrsno prenoseći ozračje nastanka ove nevjerojatne glazbe, od prvih proba do finalnih koncerata. No, za razliku od “Bez povratka kući”, američki redatelj ovdje odlučuje koristiti posve drugačiji pristup miksa istine i fikcije, stila po kojemu je Dylan naširoko poznat. Tko god poznaje Dylanov opus i njegovu personu, zna da se starom Bobu ništa ne smije vjerovati. Amerikanac rijetko daje intervjue, stoga su razgovori s njim zabilježeni u Scorseseovom dokumentarcu od posebne vrijednosti. Ipak, sve što legendarni glazbenik u njima kazuje, valja uzeti sa zrnom soli, pa i više od toga.
Što nam onda ostaje od dokumentarca kojem ne možemo vjerovati ni sekunde? Pa, odgovor na to prilično je jednostavan čim doživite prve snimke koncerata na ekranu. Bob Dylan vjerojatno nikada nije zvučao bolje kao pjevač i izvođač, snaga u tim izvedbama pulsira i ječi, dok glazba izlazi iz njega kao da je s neke druge planete.
Naime, vrlo brzo u filmu postaje teško razaznati istinu od potpune fabrikacije. Za početak, neki likovi potpuno su izmišljeni. Stefan Van Dorp, čovjek predstavljen kao autor videozapisa u filmu, uopće ne postoji, već ga glumi Martin Von Haselberg, muž Bette Midler. Jedan političar iz završnice dokumentarca zapravo je lik iz serije Roberta Altmana s kraja osamdesetih, dok su sve izjave i događaji oko Sharon Stone, također izmišljeni jer glumica uopće nije prisustvovala turneji. Menadžer Jim Gianopulos, premda stvarna osoba, također nije imao nikakve veze s turnejom itd. Kada se sav lažni materijal skupi na hrpu, lako je uvidjeti da isti sačinjava čini dobar dio filma. Teško je stoga povjerovati i ostalim informacijama ovog dva i pol sata dugog filma, jer nas oprez tjera na nepovjerljivost – obrambeni stav kakav bismo s Dylanom i inače trebali posjedovati. Scorsese tako dodaje dodatne velove obmane i tajni na ionako nejasnu priču o događajima po zakutcima Nove Engleske sredinom sedamdesetih, kad je njegov trubadur sa šeširom u bijelo obojenog lica, poveo za sobom trupu umjetnika i prijatelja u avanturu posvećenu slobodnom duhu rock kulture.
Što nam onda ostaje od dokumentarca kojem ne možemo vjerovati ni sekunde? Pa, odgovor na to pitanje prilično je jednostavan čim doživite prve snimke koncerata na ekranu. Bob Dylan vjerojatno nikada nije zvučao bolje kao pjevač i izvođač, snaga u tim izvedbama pulsira i ječi, dok glazba izlazi iz njega kao da je s neke druge planete. Bob i Martin poručuju nam da priča iza same turneje nikad i nije bila pretjerano važna. Bitna je samo glazba, a bolje izvedenu nego u ovim filmskim zapisima nećete lako pronaći. Ako na koncu treba usporediti dva posljednja Scorseseova filma o Dylanu, prednost ipak treba dati klasično postavljenom “Bez povratka kući”, jer fikcija u “Rolling Thunder Revue: A Bob Dylan Story by Martin Scorsese” ponekad djeluje frustrirajuće onome tko je prepoznaje kao takvu. Srećom, stvar i više nego spašavaju snimke s koncerata koje iscjeljuju svojom čarolijom.