Razgovarala: Željka Novosel
Intervju je realiziran u suradnji s Interdisciplinarnom filmskom radionicom za djecu i mlade – FROOOM!
Redateljica Ines Pletikos (Pula, 1963.) u trideset godina karijere režirala je dvjestotinjak dokumentaraca. Nakon studija na zagrebačkom Filozofskom i rimskom Laboratorio Cinema Televisivo živjela je i radila uglavnom u Londonu. Povratak u Zagreb dogodio se prije dvadeset godina, a od onda nastaju i njeni najpoznatiji radovi: “Kad Miki kaže da se boji – tko su junaci Johnnyjevih pjesama” (HRT, 2004.) te “Kako smo ušli u Europu – slučaj SexA” (Kinematograf, 2012.) koji je 2013. pobijedio na DORF-u. Snimala je Pletikos i (polu)autobiografske dokumentarce (“Sinovi i kćeri u tranzicijskom Disneylandu”; U.O. Uradi nešto / HRT / RTCG; 2006. | “Što je meni Balkan – Kino Europa”; HRT, 2009.), bilo je tu i onih biografskih – o talijanskom skladatelju Antoniju Smaregliji (“Antonio Smareglia – La forza del destino” (U.O. Uradi nešto) završenog 2007., odnosno proljećaru Miki Tripalu (“Tripalo”, HRT) predstavljenom sedam godina kasnije.
Okušala se naša autorica i u dramskoj režiji, ali i prenošenju svojeg znanja i iskustva na djecu i mlade. Uz angažmane na HRT-u i samostalnim projektima, Pletikos kroz jednotjedno mentorstvo podučava na Interdisciplinarnoj filmskoj radionici za djecu i mlade – FROOOM! koja se u organizaciji udruge Bacači sjenki održava već sedam uspješnih sezona. Kroz tri modula (početni, napredni i majstorski) radionica, nove generacije diljem Hrvatske uče o medijskoj kulturi općenito, uvodeći ih u svijet filma, u njegovu bogatu povijest te filmski jezik, kao i mnoštvo žanrova. Kroz praktični rad s profesionalcima iz različitih profesija i svih dijelova filmske proizvodnje učenje se čini kao igra, a jednu takvu igru – Majstorsku radionicu dokumentarnog filma u Zagrebu, u terminu od 27. do 31. kolovoza, u sklopu FROOOM!-a vodi upravo Ines Pletikos.
Majstorska radionica koju vodite u FROOOM! filmskoj školi zove se “Strah i čuđenje u dokumetarnom filmu”. Kako je raditi s djecom?
“Najvažnije je u njima pobuditi strast i potrebu da pokušaju pronaći, pa onda i ispričati priču. Ili, kako kaže protagonistica jednog mog filma citirajući Saint-Exupéryija – ‘Ako želiš sagraditi brod, nemoj gubiti vrijeme skupljajući čavle i daske, nego pobudi u ljudima želju za dalekim morima!’ Djecom se treba baviti, razgovarati, pomagati im, ohrabrivati ih, radionice su dobra platforma za razvijanje timskog duha, osjećaja odgovornosti prema toj maloj zajednici, poštivanja rada, truda i talenta među suradnicima, toleriranje tuđih pogrešaka, prevladavanje sukoba. Jednostavno, a kompleksno i važno.”
Medijska pismenost općenito i razvijanje znanja o formi dokumentarnog filma, posebno su važni kad želimo kritički razmišljati. Kakva su vaša iskustva s obzirom na to koliko su djeca i mladi podložni medijskoj manipulaciji?
“Više od podložnosti medijskoj manipulaciji zabrinjava navučenost na gadgete, vid komunikacije koji je unazad tek nekoliko godina postao dominantan u njihovom svijetu. Ipak, djeca tog uzrasta su nevjerojatno čedna i iskrena. Veliki je izazov natjerati ih da ne zure u svoje mobitele. Na raspolaganju nam je ono što mi znamo i možemo, prije svega upravo to paljenje, pa raspuhivanje iskre, radoznalosti koja će ih zaokupiti više od komunikacije chatovima. Tek potom ide artikuliranje želje. Potom u samom procesu rada, u odabiru teme, žanra, uredničkim odlukama, usvajanju osnova filmskog jezika i prezentaciji projekta vrlo brzo shvaćaju kako je bilo koju temu moguće i prikazati i dekonstruirati.”
U kojoj mjeri je rad na dokumentarnom filmu samotan posao?
“Naravno da jest u trenutku donošenja ključnih odluka, kojih je u svakoj fazi radnog procesa iznimno puno. No, s vremenom i iskustvom, te uz pomoć dobrih suradnika takve odluke postaju manje teške i komplicirane. Neizmjerna je sreća biti u mogućnosti vjerovati ljudima s kojima radiš, računati na njihovu kreativnost, oslanjati se na njihovu vještinu i solidarnost.”
Na kojim projektima trenutno radite?
“U postprodukciji je ‘Pigmalionov efekt’, dugometražni dokumentarac o genijalnom treneru i sportskom strategu Anti Kosteliću. Na njemu radim pet godina, a realiziran je u produkciji Interfilma. Uz to dovršavam dokumentarni film ‘Krasna zemljo Istro mila’ u produkciji HRT-a povodom obilježavanja godišnjice Rujanskih odluka 1943. Nakon pada fašističke Italije, u Istri su vođe antifašističkog pokreta otpora u suradnji s hrvatskim klerom proglasile ništetnim sve njezine zakone – o potalijančivanju, zabrani djelovanja netalijanskih institucija, progonu antidržavnih elemenata, represivne ekonomske mjere usmjerene na oslabljivanje slavenskog sela i sl. Premda još nije postojala država koja ih je mogla verificirati, Rujanske odluke su bile jasan pokazatelj želje većine stanovnika Istre, kao i temelj za buduće pregovore koje su dovele do pripajanja Istre matici zemlji po prvi puta u povijesti.
“Kako je u Istri fašizam granice bio osobito okrutan, otpor takvom režimu bio je silovit. Ujedinio je različite grupe političkog spektra: klerikalce i antifašiste, komuniste i gazde, Talijane i Slavene, i zbog toga je iznimno zanimljiv. Bez ustrajnog suprotstavljanja istarskog svećenstva službenom Vatikanu i suradnje s ljudima na terenu, kao ni bez silovitog angažmana antifašističke alijanse pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije, danas u Istri vjerojatno ne bismo rodne listove tražili na svom jeziku.”
Dosad ste napravili velik broj filmova – je li tu bilo više samostalnih autorskih projekata ili onih koautorskih?
“Gotovo isključivo sam radila autorske projekte. Naravno da film ovisi o kreativnoj suradnji u svakom segmentu, od istraživanja, rada na scenariju, odabira snimatelja, montažera, kompozitora, čiji su autorski doprinosi nemjerljivi, te ostalih dragocjenih suradnika u ekipi. No, na kraju balade, posljednju ima redatelj.”
Redateljski potpisujete i niz dokumentaraca snažno povezanih s glazbom. Inspiracija glazbom; glazba kao inspiracija?
“Legendarni Johnny Štulić je svojim pjesmama opjevao i moju mladost, a film “Kad Miki kaže da se boji – tko su junaci Johnnyjevih pjesama” sam posvetila likovima iz njegovih pjesama, urbanim frikovima s kojima sam se i sama družila po zagrebačkim birtijama i tulumima.
“‘Kako smo ušli u Europu – slučaj SEXA’ zamišljen je kao pilot projekt serijala o našim prijeratnim urbanim legendama, umjetnicima koji su odlučili napustiti prostor u kojem su se afirmirali, dakle ono što su osjećali kao represivni okvir socijalističke jugoslavenske federacije, kako bi svoje puni kreativni potencijal razvili u prostoru slobodnog svijeta demokratske Europe. Njihov put i spoznaje su neprocjenjiv dar svakom kognitivnom proleteru u potrazi za vlastitim identitetom i egzistencijom.
“Što se tiče ‘La piove’, Livio Morosin je autor nevjerojatno širokog spektra, od hermetične alternative preko raznovrsnih pop hibrida, manje ili više uspješnih etno suradnji pa sve do techno, trance, ili kako se već zovu žanrovi ili te nove subkulture koje su me preskočile. ‘La piova’ je tek jedan mali dio njegovog raskošnog opusa. Radi se o tradicijskoj svadbenoj pjesmi južnoistarskih Talijana, koju svojataju tri susjedne talijanske zajednice sporeći se oko izvornosti skladbe. Kada je Livio ‘La piovu’ obradio na svoj način, bez obzira na ljepotu njegove interpretacije, svaka je od tri zajednice bila konsternirana, braneći pravo na autentičnost svoje izvedbe.”
Mladost u Puli obilježili su tulumi, Novi val i punk?
“U vrijeme mog odrastanja Pula je bila rokerski grad, djeca doseljenika, vojnih lica bila su osobito buntovna. ‘Nećemo valjda biti mi / ta posljednja generacija / nad kojom će se izvršiti / velika posljednja racija“, stihove Boška Obradovića pjevao je Đoser Blažić s mutant postapokaliptičnim hevimetalcima Atomskim skloništem. ‘Passato trapassato imperfetto e futuro, e basta con la sfida – butemo xo sto muro…’ (Perfekt, pluskvamperfek, imperfekt i futur, dosta više izazova, srušimo taj zid…) pjevali su autohtoni istarski indijanci Arinka i Franci Blašković. U Vodnjanu je djelovala performativno glazbena skupina Gustav Good stuff i njegovi dobri duhovi, KUD Idijoti su osvajali jugoslavensku scenu, punk band Problemi je zajedno s riječkim Parafima i ljubljanskim Pankrtima označavao početak vremena tvrđeg zvuka…
“Mi smo, krijući se od roditelja, stopom odlazili u Trst po nove ploče koje bi grupno, na stotine puta vrtili i preslušavali u nečijoj sobi. Našoj su djeci, naviknutoj na dostupnost informacija jednostavnim pretraživanjem na internetu, nevjerojatne priče o putovanjima po Europi zbog projekcije nekog filma, koncerta ili izložbe, o pisanju u jednom od dva dostupna časopisa zbog mogućnosti akreditacije za novinarske projekcije na festivalima.”
Danas je gotovo svima dostupno iznimno puno medijskih sadržaja, ali i medijskih alata. U kojoj mjeri je vaše djetinjstvo obilježila tehnologija medija?
“Imala sam četrnaest godina kad sam dobila svoju prvu VHS kameru, s kojom smo mogli svašta snimiti iako su rezolucija i mogućnosti montaže neusporedivi s bilo kojim današnjim mobitelom. Doista se dogodio tehnološki kvantni skok čije mogućnosti mi tada nismo mogli niti zamišljati. I dalje se iznimnom brzinom pojavljuje veliki broj noviteta koje je stvarno teško sve pratiti, bez obzira što si stalno u profesionalnom medijskom poslu. Novi alati su donijeli prekarni rad, nestalo je puno zanimanja koja više nisu potrebna, iako su nastala nova. Nije nužno da smo više u toj mjeri povezani oko svakog projekta kao prije.”