“Film je snimljen prema istinitoj priči“, obavještava nas natpis na početku filma “Stranac” / “The Stranger” / “En fremmed flytter ind” (2017) Dankinje Nicole Nielsen Horanyi. Budući da je riječ o djelu svrstanom pod dokumentarni rod, ta se uputa doima nemalo neobičnom, zar ne? Film o kojem pišemo dobrim je dijelom rekonstrukcijski dokumentarac u kojemu se igranofilmskim postupcima, po sjećanju, obnavljaju prizori iz tromjesečne životne epizode obične građanke Kopenhagena, Amande Kastrup. Ona je 2011., kao 25-godišnja samohrana majka, studentica pedagogije, preko Facebooka upoznala svog novog dragog, muškarca iz snova koji je pritom bio član jedne od najbogatijih danskih obitelji. Bje on, tako je izgledalo, onaj od većine žena željkovani, snivani princ na bijelom konju, koji, ktomu, nije bio danomice zauzet poslovima, nego je imao vremena napretek za običan obiteljski život.
Povelik odsječak “Stranca”je, dakle, igrani film, u kojem većina interpreta tumači same sebe. A kako nisu profesionalni glumci, cjelina je prožeta čarom amaterske neposrednosti, privlačno osnažena time što jednu od dvije glavne uloge, princa Caspera, igra glumac (Esben Dalgaard). U tom srazu uvježbane uglađenosti i neprofesionalne neuglađenosti izvedbe frcaju brojne iskre očuđavanja. Zanimljivi svjetlaci nastaju i u trenjima rečenog amaterskog duha s općim dizajnom cjeline kao zanatski vješto i elegantno oblikovanog djela, kao i u počestim izlascima iz scene, probijanjem četvrtog zida, često na neočekivanim mjestima. Primjerice kad Amanda Kastrup u istom okruženju autentičnih lokacija – no s odmakom tijekom kojeg je imala vremena sabrano, u novom svjetlu, sagledati zbunjujuće događaje otprije nekoliko godina – komentira viđeno, igranopredstavljeno, u kojem je, bez znatnijeg prerušavanja, glumila mlađu sebe časak prije i u kojem će glumiti časak poslije.
Uz to, u kadar gdjekad, sad likom, sad samo glasom, ulazi i redateljica, bilo postavljajući pitanja, bilo dajući redateljske upute, a pokoji prizor, primjerice onaj s Amandinim prijateljem Martinom, u jednom se potezu razvija i kao priprema, proba, i kao izvedena scena. “Stranca” tako istodobno kusamo i kao gotov film i kao film o snimanju baš tog filma koji gledamo. Što je prava filmska stvarnost toga filma? Što je stvarnost, a što iluzija u životu?
Fina neravnoteža postignuta je i sažetim otiskivanjem u druge birane pothvate središnjeg (anti)junaka. U epizodi s provincijskim ženskim rukometnim klubom, Horanyi naglim, a opet prirodnim i tečnim prelascima iz igranog u dokumentarno, iz glumljeno opisnog u neglumljeno komentirano, ponovno doseže sjajne rezultate, uvelike zahvaljujući i filmski iznimno podatnoj osobnosti menadžera kluba Bjarnea Stenbaeka. Nedovršenost, nerazjašnjenje obmane u epizodici o dvorcu Voergaardu, također je domišljata autorska odluka, kojom se strukturno, uskratom pojašnjenja, predočava frustracija nerazumijevanja, nedokučivosti djelovanja i motiva velikog sljepara.
Amanda Kastrup, kao glavna glumica, tumačiteljica same sebe, zanimljivo je lice, zrači svježom vedrinom i implicitno sokoli zdravorazumsko humornim pogledom na svoj peh, a njezini komentari i misaoni povratci u prošlost usredotočeni su i artikulirani. Mada se mjestimično doima da “Stranac” sadrži stanovite viškove, odnosno predugačke prizore, a katkad u sjećanje prizove i nespretnije inačice srodnog pristupa, kao što su hrvatski TV-serijali “Krv nije voda” (2011) ili “Istraga/Rekonstrukcija” (2004. – 2009.), posrijedi je ostvarenje koje ispunjava onaj najjednostavnije formuliran, ali nimalo lakoizvediv recept za pripravu dobrog narativnog filma: ispričati zanimljivu priču, o zanimljivim ljudima, na zanimljiv način.
“Stranac”ne nudi politički korektna razrješenja koja će nam omogućiti da se osjećamo ugodno, već posve jasno, iako ne izrijekom, pokazuje grke manjkavosti uređenog dijela svijeta u kojem živimo
Kroz priču “Stranca” tematski se pomaljaju i netendenciozna, no pobudbena razmišljanja o sviklosti novomilenijskog čovjeka tomu da virtualni svijet (u ovom slučaju Facebook) doživljava zbiljom, o klasnom i kulturološkom jazu, o nedoraslosti, možda i nevoljkosti društvenog sustava u borbi s nevaljalostima i nevaljalcima. Horanyi postavlja i vječna pitanja o razumijevanju i nerazumijevanju čovjeka s čovjekom i pojedinca sa samim sobom. Među uočljivijim vrlinama “Stranca” je i glazba Kristiana Eidnesa Andersena koja, ugođajem smještenim na razmeđi bezlične zvučne podloge za dizala (sve je divno, krasno i bezazleno) i jezovite slutnje (ni ne slutimo što se iza brda valja), nenametljivo, no djelotvorno pridonosi ozračju tihe neizvjesnosti.
Različito od mnogih filmova koji opsjenare (i druge zlikovce) kite aurom svojevrsne poželjnosti – na pamet pada, primjerice, “Uhvati me ako možeš” / “Catch Me If You Can”(2002) Stevena Spielberga – i primjerenom im, društveno pravedno odmjerenom kaznom omogućuju iskupljenje, “Stranac”ne nudi politički korektna razrješenja koja će nam omogućiti da se osjećamo ugodno, već posve jasno, iako ne izrijekom, pokazuje grke manjkavosti uređenog dijela svijeta u kojem živimo.
