U zagrebačkom MM centru nastavlja se projekt “Filmske (pri)povijesti”, izravno naslonjen na istoimeni, osmodijelni filmski esej Jean-Luca Godarda – “(Pri)povijest(i) filma” / “Historie(s) du cinéma” (1988) – koji predstavlja jedan mogući pogled u povijest Sedme umjetnosti. Ključne karakteristike Godardova monumentalnoga pothvata – pluralnost, otvorenost i shvaćanje filma kao forme koja misli – bit će niti vodilje ovoga projekta. Francuski je redatelj, naime, tijekom deset godina, od 1988. do 1998., sastavljao izuzetno kompleksan video-kolaž iz nepreglednog mora arhivskih materijala koje je kombinirao s prizorima iz filmskih klasika kao i igranim scenama snimljenima direktno za serijal. Rezultat je 258 minuta dug esej o prirodi samoga medija kao i njegovoj povijesti, ali i povijesti samoga 20. stoljeća, čiji je diskurs posvema interpretativno otvoren te misaono poticajan u smislu generiranja novih načina promišljanja postojećih paradigmi.
Godard karakterizira film kao formu koja misli, u tom smislu definirajući pokretne slike kao jedno od esencijalnih ishodišta za naše samorazumijevanje. Danas kada se medij nalazi na kraju jedne od svojih najvećih prekretnica, tranzicije iz analognoga u digitalno, čini se vitalnim preispitati njegovu povijest i tako kontekstualizirati izazove sadašnjosti te se pripremiti za neizvjesnosti koje donosi budućnosti.
Podsjetimo, spomenuto Godardovo filmsko djelo postat će polazište za diskusiju uživo u kojoj će sudjelovati vodeći domaći i svjetski filmolozi i kritičari, koji su svjetonazorski bliski njegovoj estetici i filozofiji povijesti filma. Diskusije će voditi i moderirati filmska kritičarka Višnja Vukašinović.
U petak, 6. listopada u 20 sati, prikazat će se poglavlje 1B naziva “Samo jedna (pri)povijest” / “Une histoire seule” u kojem Godard istražuje koncept samoće u smislu usamljenosti filma među drugim umjetnostima, ali i nepremostive udaljenosti što okružuje ona djela i autore Sedme umjetnosti koji zaobilaze dominantna pravila igre. Opreke sloboda/nesloboda i fikcija/zbilja francuski redatelj je maestralno istražio u filmu “Prezir” / “Le Mépris” (1963) na kojeg se u ovoj epizodi višestruko referira kako bi još jednom postavio pitanje o (ne)mogućnostima filma kao umjetnosti. Smješten na razmeđu tehnologije, kreacije i mita filmski medij je ovdje shvaćen kao usamaljeni hodočasnik u mukotrpnoj potrazi za novim dijalogom riječi i slike. Novootkrivena mogućnost da slika postane vrijeme, a zvučni zapis tišina potvrdila je jedinstvenu prirodu filma o čijoj uzvišenoj samoći će Vukašinović razgovarati s gošćama Tanjom Vrvilo i Ivanom Keser.
