PočetnaRecenzije13. ZagrebDox: "Neželjena baština" - Rastakanje utopije

13. ZagrebDox: “Neželjena baština” – Rastakanje utopije

|

Za odnos hrvatskog društva prema nasljeđu bivše države, najčešće izraženom kroz sukob dvije krajnosti, posvemašnje negacije s jedne ili idealizacije s druge strane, ilustrativan je tretman spomeničke baštine jugoslavenskog razdoblja. Ta ista baština postaje dokument supostojanja različitih tendencija, istovremenog podupiranja razvijenog modernizma, kao i socrealističkih ili amaterskih doprinosa izgradnji zajedničkog (utopijom prožetog) prostora. Problematizacija ili puka tematizacija ovih kompleksnih fenomena često je opstruirana, zbog čega otpor dominantnoj struji zadobiva aktivističke konture. Iako se čini da iz te pozicije progovara i dokumentarni film Irene Škorić, “Neželjena baština” (Artizana film, 2016.), zagrebačkoj publici predstavljen na ovogodišnjem ZagrebDoxu, izostanak stvarne polemičnosti i neoprezni redateljski izbori, svrstavaju ga u ostvarenja koja će teško izazvati značajniju gledateljsku reakciju. Sukladno tome, iako prikazan u sklopu programa Kontroverzni Dox – izuzmemo li pragmatične otpore svemu što se veže uz pomodno omraženu povijesnu etapu – “Baština” je daleko od svake kontroverze.

Izgrađena na nekoliko standardnih točaka polemike o socijalističkoj spomeničkoj baštini Narodnooslobodilačke borbe iz Drugog svjetskog rata, uz smjenjivanje relevantnih i posve promašenih sugovornika, “Neželjena baština” ne donosi ništa što već otprije ne cirkulira javnim diskursom. Film Irene Škorić, doduše, funkcionira kao uvod u jednu bitnu problematiku, prikazujući neke od najpoznatijih primjera devastacije i zatiranja kolektivne memorije, poput čuvenog spomenika Vojina Bakića na Petrovoj Gori. No, vitalizaciji spomeničkih područja i njihovog aktivnog integriranja u suvremene umjetničke prakse, mnogo više doprinose marginalizirani projekti kao što je Virtualni muzej Dotrščina koji spomen-park vraća u memoriju grada, podupirući umjetničke intervencije i kolektivne posjete. I ovom slučajnu, naravno, konstanta je nedostatak javnog financiranja.

Najveći promašaj dokumetnarnog filma “Neželjena baština” zasigurno je nefunkcionalno otvaranje prostora tipu sugovornika poput bivšeg predsjednika RH Ive Josipovića (osim što je skladao glazbu za film, ujedno je, indikativno i za recepciju filma nimalo zahvalno, redateljičin stranački kolega). Budući da je riječ o srednjostrujaškom političaru, koji će stav prilagoditi auditoriju, kritički potencijal filma unaprijed je osujećen – oportunistička politika ionako je direktni krivac za stanje koje se navodno dekonstruira. Neujednačen pristup temi očito proizlazi iz izostanka perspektive pod kojom bi se problem temeljitije sagledao. Hoće li to biti briga za historijsko-umjetničku baštinu, od kojih je kontekst neodvojiv, ali koju je u nekim slučajevima moguće (a filmom se i to pokušava) promatrati samo kroz lupu imanentne vrijednosti, ili će se pak svako spomeničko područje tretirati jednako već zbog specifične uloge koju je u proklamiranom jedinstvu trebalo imati, manje je važno. “Neželjenoj baštini” – važno je više – nedostaje fokus preko kojeg bi se rekonstruirali dublji slojevi problematike suočavanja s prošlošću jednog društva, ovdje selektivno zahvaćeni.

Ravnomjernost samog filma narušena je isprekidanim uključivanjem osobne dimenzije redateljice i nekih od aktera. Iako je osobna veza zamišljena kao okvir dokumentarca, motivirajući rekonstrukciju osobne (preko albuma sa sličicama) i posljedično društvene prošlosti, emocionalno podvučen odnos prema vlastitom i kolektivnom identitetu, preobražava se u nadosobnu priču polureportažnog karaktera. Ono za što se činilo da će pokušati rekonstruirati perspektivu nekadašnjeg socijalističkog društva, u kojem su visoko i banalno nerazdvojivo premreženi, postaje standardizirana forma izmjene sugovornika, tema i lokacija.

Neujednačen pristup temi “Neželjene baštine” očito proizlazi iz izostanka perspektive pod kojom bi se problem temeljitije sagledao.

Najzanimljiviji kontrapunkt osnovnoj liniji postat će tako razgovor s dva mlada predstavnika romske populacije, koji su od strane šire zajednice direktno ili indirektno optuženi za devastaciju spomenika. Njih dvojica iskrenošću razotkrivaju moralističku poziciju svojih oponenata, dok Škorić pak uspješno izbjegava eksploataciju, premetnuvši ih u ravnopravne sudionike osvjetljavanja šireg društveno-ekonomskog konteksta. Spomenički simbol nekadašnje utopijske vizije doslovno se pretvara u opipljivi materijal preživljavanja; pritom nije samo simboličko-opipljiva baština svedena na sirovinu, već sličan odnos prema kulturnoj produkciji u cjelini godinama gledamo na prostoru Lijepe naše. Nebriga za simbole socijalizma korespondira s nebrigom za razvoj heterogenog kulturnog života, otkrivši u svojoj srži mnogo veći problem, za koji je zanemarivanje nasljeđa bivšeg sistema samo izlika.

Činjenica da se iz “Neželjene baštine” daju iščitati slični momenti u postavljanju šire društvene dijagnoze, vjerojatno ga čini dovoljno bitnim filmom. Njegov će problem biti jasniji, međutim, ako ga usporedimo s eksperimentalno-dokumentarnim ostvarenjem “Spomenik” (Kreativni sindikat, 2015.) Igora Grubića. Dok se Škorić gubi u preširoko postavljenoj problemskoj niši, Grubić suptilno naizgled mrtve artefakte vraća u središte kritičkog procesa. Minimalističkim artizmom izbjegava svaku eksplicitnost, istovremeno sažimajući paradokse suvremenog odnosa prema kulturnom procesu u cjelini.

"Neželjena baština"
Scenarij i režija: Irena Škorić
Producentica: Irena Škorić
Kamera: Branko Cahun, Darko Krakar, Robert Krivec
Montaža: Silvije Magdić
Glazba: Ivo Josipović
Produkcija: Artizana film
Zemlja podrijetla: Hrvatska
Godina proizvodnje: 2016.
Trajanje: 99 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Što je nama kino danas? Nacrt za istraživanje djelovanja Art-kina Croatia u Rijeci

Čak i površno poznavanje riječke kulturno-filmske scene prepoznaje Art-kino Croatia kao središnje mjesto kojem ostale inicijative graviraju.

Mia Maros Živković: “‘Oda’ je pjesma, hvalospjev ženama”

Naša najnovija sugovornica je Mia Maros Živković, redateljica dokumentarca "Oda" (2024), koji je na Gledalištu osvojio Posebno priznanje.

Julien Temple u riječkom Art-kinu

U sklopu programa "Cinehill hoće ići na more", u Art-kino stiže višestruko nagrađivani britanski autor Julien Temple.

Rani padovi Stanleya Kubricka

Četvrti tekst esejističkog serijala "Mineur/majeur" donosi pogled na manje poznate dokumentarce Stanleya Kubricka.

Kino na pruzi

Objavljujemo tekst nastao povodom programa "Kino na pruzi", koji je Dina Pokrajac selektirala za projekt "Kino Trešnja".

Dvije Zlatne Arene za “Našu djecu” Silvestra Kolbasa

"Naša djeca" (Factum, 2024.) Silvestra Kolbasa osvojila su dvije Zlatne Arene na netom završenom, 71. Pulskom filmskom festivalu.

“Hearts of Darkness: A Filmmaker’s Apocalypse” – “Kako ću odustati od sebe?”

U drugom eseju ovogodišnjih "Klasika" bavimo se dokumentarnim filmom "Hearts of Darkness: A Filmmaker's Apocalypse" (1992).

“U Rijeci se osjeća nedostatak vizije i strateškog promišljanja kulture”

Marin Lukanović i Borko Novitović za naš portal govore o svom dugogodišnjem djelovanju unutar riječke udruge Filmaktiv, koja je ove godine napunila 20 godina postojanja.

Preminuo filmski i kazališni kritičar Tomislav Kurelec

U Zagrebu je, u 83. godini, preminuo filmski i kazališni kritičar te redatelj Tomislav Kurelec.

13. Škola dokumentarnog filma: Bez šminke

U zagrebačkom Dokukinu KIC 18. su lipnja premijerno prikazani završni radovi 13. Škole dokumentarnog filma.
Scenarij i režija: Irena Škorić<br> Producentica: Irena Škorić<br> Kamera: Branko Cahun, Darko Krakar, Robert Krivec<br> Montaža: Silvije Magdić<br> Glazba: Ivo Josipović<br> Produkcija: Artizana film<br> Zemlja podrijetla: Hrvatska<br> Godina proizvodnje: 2016.<br> Trajanje: 99 minuta13. ZagrebDox: "Neželjena baština" - Rastakanje utopije