U vremenu kad se Europa suočava s krhkošću – vjerovali smo stečenih – prava i instruiranim napadima od strane heterogenih grupacija, film poput “Vrapca huligana” / “Hooligan Sparrow” (2016) kineske redateljice Nanfu Wang, osvještava do koje mjere opresija može zahvatiti nespremno društvo. Ovaj dokumentarni film se pritom premeće u efikasno sredstvo prokazivanja negativnih tendencija, a da izražena aktivistička crta ne narušava njegovu koherentnost. Upravo suprotno, društvena malformacija u središtu interesa potaknut će razvoj paralelnih narativnih linija.
Wang svoj dugometražni debi snima pod policijskom prismotrom, izložena prijetnjama i napadima, da bi materijal na kraju bila prisiljena kriomice izvući iz zemlje. Iako socijalni dokumentarni filmovi, kad je riječ o Kini, u prvi plan najčešće postavljaju kršenja radnih prava, “Vrabac huligan” ogoljava položaj žene u ovom izrazito tradicionalističkom okruženju. Žene su dvostruko pogođene generiranjem društvenih razlika – dok ih zakonski okvir deklarativno štiti, u praksi će se pokazati sva perfidnost sustava u tretmanu različitih društvenih skupina.
Ono što je u početku krenulo kao portret osebujne i radikalne kineske aktivistice Ye Haiyan, koja je svjetsku pozornost privukla borbom za prava seksualnih radnica, premetnulo se u zajednički aktivistički čin sa svim posljedicama koje on može proizvesti u Kini. Direktan povod samome filmu bio je, naime, slučaj zlostavljanja maloljetnica na koje Haiyan skreće pažnju javnosti, da bismo kasnije postepeno otkrivali dubinu interesne premreženosti kineskog društva. Kontrola od strane struktura moći djeluje distopijski, a da im metode nisu relativno primitivne, iako ne manje opasne, teško bismo povjerovali u autentičnost događaja.
Radikalno vrijeme zahtijeva radikalne metode, kao da poručuje Ye Haiyan stiješnjena unutar društvene osude i očite potrebe za mirnim životom.
Kamera Nafu Wang najčešće kriomice, neizravno ili s određene distance uspijeva zabilježiti indikativne trenutke i kroz film nenametljivo gradirati atmosferu. Osobni angažman i povezanost protagonista postaju kontrapunkt sustavu, dok će njihova očita potresenost svjedočiti iskrenosti snimljenog materijala. Audio-snimke nastale prilikom ispitivanja ili policijskih pretresa dodatno osnažuju i potvrđuju postavljenu tezu opće korumpiranosti društva. Film nastoji dohvatiti razloge represivnog tretmana aktivista sugerirajući umiješanost visokih predstavnika vlasti. Međutim, ono što je nama kao gledateljima van kineskog konteksta važno, jest kanaliziranje mržnje prema nepodobnim društvenim skupinama. Da sustav manipulativno instruira mase u provođenju samovolje ili eliminacije neistomišljenika, iz ovog se ostvarenja lako iščitava. Prokazivanje stereotipizacije žene i njene difamacije na temelju alternativnog djelovanja, “Vrapcu huliganu” daje na relevantnosti neovisno o društvenim okolnostima, uzmemo li u obzir da je riječ o obrascu koji će se makar implicitno posvuda pojavljivati.
Wang otkriva odnose iza društvene podjele uloga, ostajući dovoljno suptilna da ne zapadne u plakatnu tezičnost; materijalom proizvodi konstantnu napetost, uspješno kontroliranu intimnim prizorima. Na taj način emocionalna angažiranost gledatelja nikad ne prevladava nad promišljenim odnosom prema problematici. Radikalno vrijeme zahtijeva radikalne metode, kao da poručuje Ye Haiyan stiješnjena unutar društvene osude i očite potrebe za mirnim životom. Wang pak priču uspijeva uklopiti u globalni kontekst borbe za ljudska prava, donoseći ostvarenje koje istovremeno intrigira temom, dekonstruira društvene strukture i zadržava samosvijest u filmskom preoblikovanju stvarnosti.