“Put” – Unutarnji krajolik

Jedna od najbolje čuvanih tajni u povijesti hrvatskog filma odaziva se na ime Aleksandar F. Stasenko (1933. – 1990.). Ovaj je samozatajni splitski majstor filmske slike, misli i emocije, život posvetio kratkoj formi – dokumentarnoj i igranoj – te tako ostao daleko od pompe što ju je sposoban prouzročiti dugi metar. Većina bi ga lakomisleno nazvala marginalcem, ali Stasenko je bio ljubitelj margine koji je ono izumiruće postavio u centar svog osobnog i umjetničkog svemira, u čijem radu uporno izranjaju nostalgija i osamljenost; melankolija i odbačenost. Prve je zapažene amaterske uratke Stasenko snimio u rodnom Splitu sredinom šezdesetih, da bi sedamdesetih napravio prve profesionalne radove s kojima je nastavio istraživati svoje fiksacije, zadržavši kreativnu kontrolu nad svim aspektima filmskog procesa, osim onih snimateljskih.

Njegov najmanje nepoznat film “Put” (1977) započinje natpisom u kojem nam se objašnjava kontekst prizora koji će uslijediti. Čitamo kako mlađa generacija Rodića sedam godina vlastitim rukama gradi cestu kroz naizgled neprobojni kamenjar što vodi do zaselka smještenog na padinama planine Mosor, mjesta gdje su ostali živjeti stariji pripadnici njihove obitelji. Ovaj sizifovski pothvat spajanja roditelja i otadžbine sa svijetom, mladi su odlučili provesti na vlastitu inicijativu i golim rukama, što Stasenko bilježi u filmu izmjenjujući paralelne slike njihovog rada i roditeljske rezigniranosti.

Film kreće totalom krške goleti, puste zemlje čija surovost izvire iz svakog kamena izloženog vrelini sunca. Kamera Andrije Pivčevića maestralno klizi monumentalnim krajolikom, odvodeći gledatelja prema mjestu gdje usred slike pakla čuči život, isklesan na zidnim licima nekoliko raštrkanih kuća zabačenog zaselka Rodići. Stasenko nam potom u impresivnim krupnim planovima prikazuje lica tamošnjih postarijih stanovnika što prizivaju Meštrovićeve skulpture inspirirane likovima njegova djetinjstva. Fizionomije su to čija gotovo mitska nepomičnost zapanjuje; one u sebi čuvaju vjekove koji na njima nisu ostavili trag doli onog pukog trajanja. I dok oko staraca odzvanjaju zloguke detonacije dinamita kojim njihova djeca mukotrpno krče put prema novom svijetu, oni rezignirano zure u daljinu zaleđeni u vlastitoj nepromjenjivosti.

Jer, Stasenkov “Put” je film o uzaludnosti promjene; o onima koji promjene ne žele i ne mogu shvatiti; o generaciji koja civilizaciju vidi tek kao daleku prijetnju na horizontu. Njihov unutarnji krajolik, ono što i kako osjećaju, komplementaran je sredini u kojoj žive – impresivna je to, ali i kruta i gruba golet u kojoj se živi prema nepromjenjivim datostima. Nekadašnji stanovnici Rodića, sada već odrasli ljudi u naponu snage, odavno otisnuti u tuđinski svijet, sada čine sve kako bi svojim najbližima donijeli putni komadić napretka, ostajući slijepi na činjenicu kako cesta koju tako mukotrpno grade njihovim roditeljima naprosto – ne treba.

Da je tome tako Stasenko pokazuje u neočekivanoj sekvenci proslave na kaminu, u kojoj se generacije ujedinjuju u ritualu ojkanja i ispijanja vina. Arhaičan je to svijet koji se nije mijenjao stoljećima, niti se namjerava promijeniti onako samozadovoljno zatvoren u vlastitim fetišima. Stasenko u “Put” sada pripušta govor, a sve kako bi nam do kraja razotkrio svjetonazorske granice jedne izolirane sredine, prikazujući usput uzaludno proliveni mladi znoj za takozvani boljitak.

U konačnici u totalu opet gledamo mosorsku golet, ovaj put rasječenu pukotinom civilizacije – cestom što se probija kroz surovi krajolik, tvrdoglavo odlučan u odbijanju promjene, poput njegovih posljednjih stanovnika. Poanta Stasenkova “Puta” skriva se u osjećaju što ga u nama izaziva pogled na ovaj prizor. To nije slavodobitnički trijumf čovjekova pokoravanja prirode, već gorki poraz onih kojima je oduzeto i posljednje dostojanstvo odabira željenog načina života, daleko od svijeta i svjetala napredne civilizacije. Molitva da ostanu sami sa svojim unutarnjim, vjekovima nepomičnim krajolikom okupanom u sokovima drevne magije i narodnih rituala, ostala je neuslišena. Sada je i njihovo malo, nekada i od vremena zaboravljeno misto, postalo dostupno svakome tko se ležerno zaputi cestom uzbrdo.

Projekt “Prozori” sufinanciran je sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).