Probacija je uvjetovana i nadzirana sloboda počinitelja kaznenog djela tijekom koje službenici probacije provode nadzor i stručnim postupcima utječu na rizične čimbenike kod počinitelja kaznenog djela s ciljem resocijalizacije i reintegracije počinitelja u zajednicu. (Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske)
Dragi i rado viđen gost našeg portala, redatelj Igor Bezinović, proćakulao je s vašim glavnim i odgovornim o svojem najnovijem dokumentarcu “Kratki obiteljski film” (HRT, 2015.), premijerno pogurnutom na 12. ZagrebDoxu.
Radi se o još jednom filmu iz HRT-ovog serijala “Probacije” (suradnja s Ministarstvom pravosuđa Republike Hrvatske) koji u četiri nastavka prati pokušaj resocijalizacije osuđenika uz nadzor hrvatskih probacijskih ureda. Idejnu iskru samog serijala zapalio je bivši potpredsjednik hrvatske vlade dr. Slobodan Uzelac – koji se još ranije posvetio istraživanju probacijskog sustava – uz uredničko-scenarističko asistiranje Leona Rizmaula i ono glavnodokumentarnouredničko Roberta Zubera.
Bezinović je, podsjetimo, za “Probacije” realizirao već višestruko nagrađivani dokumentarac “Veruda – film o Bojanu” (2015), dok “Obiteljski” prati neobičan slučaj Marice, gospođe u zlatnim godinama, osuđene za pokušaj ubojstva svoje snahe.
Rekao si da snimanje “Kratkog obiteljskog filma” nije dugo potrajalo. O kojem se vremenskom periodu radilo?
“Radilo se o jednom susretu s likovima oko mjesec dana prije samog snimanja. Detaljnije istraživanje ranije su proveli koscenaristi Slobodan Uzelac i Leon Rizmaul. Imali smo četiri i pol dana snimanja u selu Novi Perkovci.
“Posebnost ovakvog načina snimanja jest postavljanje vlastitog rada unutar kreativnih okvira. Takva situacija ti omogućuje drugačiji način razmišljanja u odnosu na rad u okolnostima neograničenog vremena snimanja. Bilo mi je izazovno ispričati jednu slojevitu priču u kratkom vremenskom periodu.”
Pitam jer si u našim prethodnim razgovorima izrazio određeno nezadovoljstvo brojem terenskih dana za “Verudu – film o Bojanu”.
“Za snimanje dokumentarnih filmova obično je potrebno temeljito istraživanje, uz višednevno snimanje. Televizijski uvjeti to uglavnom ne omogućavaju. Međutim, kada imaš kreativna ograničenja, to također može rezultirati zanimljivim filmom. Nadam se da cijela serija o probacijama to i dokazuje.”
“Obiteljski” je namjenski film. Možemo li u slučaju Igora Bezinovića govoriti o drugačijem pristupu takvoj vrsti posla u odnosu na autorske projekte?
“Uvijek pokušavam izvući maksimum, bilo da se radi o namjenskom ili autorskom projektu. Tako je bilo i s ovom filmom. Ulazeći u snimanje, obično nemam detaljno razrađen scenarij već puštam situaciji da se razvija spontano; prilagođavam se trenutnim uvjetima.
“To je jedan od glavnih razloga zašto volim raditi kratke forme. U slučaju pogreške, jednostavno mogu reći: ‘Evo, ovo je bio test. Sad prelazim na sljedeći projekt’.
Dobri ljudi ponekad naprave loše stvari, a svatko od nas ima određenu točku vrenja. Vjeruješ li u drugu šansu i jesi li prije i za vrijeme snimanja razmišljao o sličnim stvarima na filozofsko-metafizički način?
“Tvoje pitanje možemo parafrazirati pa se upitati ima li sustav probacije uopće smisla. U slučaju da ljudi načelno ne zaslužuju drugu šansu, odgovor bi bio negativan. Svatko od nas se, međutim, može naći u situaciji počinjenja nekog kaznenog djela. To, naravno, ovisi i o životnom okruženju.
“Marica je nakon godina netrpeljivosti prema snahi imala žutu minutu, što je rezultiralo pokušajem ubojstva. Moja zadaća bila je prikazati njenu društvenu reintegraciju nakon izdržavanja kazne, neovisno o zasluženosti ili nezasluženosti zatvorske kazne u konkretnom slučaju.”
Jesmo li doznali cijelu priču o Marici, sinu Đuri i snahi?
“Sličan upit dobio sam nakon ZagrebDoxovog Q&A-a. Dakle, jesam li namjerno neke stvari ostavio nedorečenima? S jedne strane mislim da ni danas točno ne znamo što se točno tamo dogodilo. Još uvijek u potpunosti nismo upoznati s Maričinim motivima, što ide u korist filma. S druge strane, sve što sam tada saznao o slučaju završilo je u dokumentarcu.
“Čuli smo Maričinu reinterpretaciju događaja. To je njeno svjedočanstvo, bez izbačenih scena. Smatram kako ona nije tip karaktera koji bi se dodatno otvorio nakon eventualnog dužeg boravka u kući s moje strane. Ona jednostavno ima svoju priču koju ne skriva i koja je njoj samoj racionalna. Eventualno sam mogao duže istraživati njen očito jako loš odnos sa snahom.
“Ne samo što nisam izbacivao scene u montaži, već su gotovo svi snimljeni kadrovi završili u filmu. Zbog toga je ‘Kratki obiteljski film’ i specifičan. To je jako rijetka situacija u dokumentarizmu. Skoro je svaka snimljena lokacija i situacija našla svoje mjesto u konačnoj verziji dokumentarca.”
Ima li Hrvatska problema s nasiljem, pogotovo onim obiteljskim?
“Povezao bih današnju situaciju s vremenom kad je Krsto Papić snimao ‘Kad te moja čakija ubode’, iako, naravno, obiteljsko nasilje nije specifičnost isključivo ruralnih sredina. Međutim, na selu često postoji tradicionalni sustav vrijednosti, s točno propisanom ženinom ulogom u kući i kako bi se ona trebala ponašati.
Zašto se snaha na pojavljuje u filmu? Jesi li pričao s njom?
“Jesam, telefonski, ali bila je nezainteresirana za sudjelovanje u filmu. Nije željela više biti dijelom te priče. Maknula se od cijele situacije. Njezinu poziciju nije teško razumjeti – kad napadač ima nož a žrtva ne, tu ne može biti velikih dilema oko krivca. Sud je to u konačnici i potvrdio.”
Nakon prospavane noći, kakvo je tvoje konačno mišljenje o Marici?
“Mislim da se radi o osobi za koju je postojanje sustava probacije pozitivna stvar. Marica je bila atipičan zatvorenik. Ona nije kriminalac, a napad na snahu predstavljao je jedino kriminalno djelo koje je počinila u životu. Prema njenim riječima, taj fizički sukob nije mogao završiti ubojstvom. Ona to tumači snahinim ozljedama, većinom smještenim po rukama.
“Ipak, sudski vještak koji se pojavljuje u filmu, Maricu je proglasio uračunljivom. Iz tog razloga ona je završila u zatvoru umjesto u psihijatrijskoj ustanovi. Na kraju je dobila tri godine i šest mjeseci zatvora, od čega je iza rešetaka provela dvije godine i sedam mjeseci.
“Prema riječima psihijatra – malo, s obzirom na okolnosti. No, Maričin primjer pokazuje dobre strane probacijskog režima. On zatvorenicima za koje se pretpostavlja da neće ponoviti kazneno djelo omogućuje raniji izlazak, uz ostanak u sustavu nadzora.”
“To je glavni razlog sukoba između Marice i snahe. Ona se ponašala na Marici neprihvatljiv način – varala je njenog sna, nije htjela obavljati kućanske poslove… Nakon godina iritacije, Marici je to bio okidač fizičkog sukoba. Taj se tradicionalni sustav vrijednosti kod nas nije promijenio od sedamdesetih godina – kad je Papić snimao svoje dokumentarce – do danas.”
Takva vrsta nasilja po I. B.-u je opravdana – u kojem slučaju?
“U samoobrani. Jedino u samoobrani.”
Sada kad si iznutra upoznao hrvatski sustav probacije, funkcionira li on na zadovoljavajući način?
“Radi se o dobroj nakani, iako bi sama realizacija mogla i trebala biti puno bolja. Probacijski sustav u Hrvatskoj trenutno ne možemo proglasiti funkcionalnim, stoga u njega treba ulagati. I zbog ukupnog broja zatvorenika, ali i jako kompliciranih zatvorskih resocijalizacijskih procesa. Zato ih je bitno kvalitetno voditi.”