‘Ladno, standard i samoća – čudna je ta Švedska… Polovinu zemlje čine samci, svaki četvrti čovjek umire potpuno osamljen, a zemlja usto ima i najduže vrijeme prilagodbe za autsajdere – čak je sedam godina potrebno prosječnom imigrantu da pronađe posao i krene se uključivati u život zajednice.
Ne nužno zato što je zajednica toliko zatvorena, nego dobrim dijelom zato što je zajednica samo privid, izgrađen na strukturalnom umrežavanju hiperindividua, štovanju kulta pojedinca do te mjere da čak i obiteljski odnosi utihnu jednom kad se napuni čarobna brojka punoljetnosti.
Čudna je ta zemlja blagostanja, ali uopće nije čudno to da je jedna od najpopularnijih društvenih aktivnosti – volontiranje u traganju za nestalim osobama.
Samoća kao nuspojava modernog življenja i nesretne, izgubljene atomizirane jedinke koje su individualnu slobodu poistovjetile s međuljudskim driftingom predmet su nove fascinacije Erika Gandinija, talijansko-švedske dokumentarne superzvijezde, autora nezaboravne “Videokracije” / “Videocracy” (2009).
Iako osvjedočeni ljevičar, Gandini svojim novim uratkom “Švedska teorija ljubavi” / “The Swedish Theory of Love” (2015) u neku ruku brani strahove i tradicionalne desnice, koja “preorganiziran, učinkoviti sustav temeljen na radu, socijalnoj pomoći i osobnoj autonomiji” vidi kao opasnost, a dezintegraciju obiteljskih struktura kao posljedicu.
Kada je švedska lijeva vladajuća politika prije četrdesetak godina oblikovala stil nordijskog življenja, utabala je put slobode i lagodnog življenja, koji su, eto, rezultirali – samoćom i stravičnom dosadom, društvom u kojem možeš dvije godine ležati mrtav prije nego netko primijeti da te nema.
Gandinijev narativni pristup standardno je sjajan, taman toliko meditativan i stylish da vas uvuče u sliku modernog svijeta, a opet s taman doziranom razinom emotivne krhkosti; atmosferičan i na trenutke spooky.
I pri tome je svašta-nešta pospajao: neizostavne sirijske izbjeglice na učenju novog mentaliteta tu su zajedno s montažom lica muškaraca u masturbacijskoj poluekstazi; prizori umjetne oplodnje kao izišli iz medicinske video propagande susreću osobne ispovijesti i filozofske analize… Rezultat je dobar, intrigantan koktel doku-kronike, sociološke analize i eseja.
