U nedjelju je u Centru Kaptol svečano otvoreno dvanaesto izdanje Međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDoxa. Prisutnoj publici u Dvorani 3 kina Cineplexx prigodnim su se govorima obratili Nenad Puhovski, direktor ZagrebDoxa; Hrvoje Hribar, ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra te Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik.
Ravnatelj HAVC-a održao je zanimljiv i nadahnut govor, cijepljen od uobičajene frazeologije, a koji vam prenosimo u potpunosti.
Hrvoje Hribar na otvorenju 12. ZagrebDoxa:
“Povest ću vas nazad u školu u kojoj su mnogi od nas bili; u školu u kojoj su nas filmski filozofi i tehnolozi učili istim riječima, s jednom bitnom rečenicom koja otprilike ide: ‘Filmska slika – to je trag svjetla u filmskoj emulziji. Mi bi danas rekli – trag svjetla u digitalnom kaosu. Pravljenje filmova je ostavljanje tragova. Filmove ne radimo kako bismo svoj krajolik zasuli medijskim smećem, već kako bi ljudsko biće ostavilo neki trag.’
“To je ono što dokumentariste tako ispunjava ponosom te ih dovodi u savez sa zbiljom. Doista, kad ljudi jedni drugima ne bi ostavljali tragove, kad ne bi među sobom dijelili dokumente, kad ih ne bi raspačavali – kako kažu tajne službe – ne bi postojala povijest. Ne bi postojala tradicija. Kad ne bismo ekstradirali svoje filmske dokumente preko državnih granica, ne bismo imali međunarodnu pozornost niti svjetska sredstva, zar ne?
“To je ono strašno značajno u ovom poduzimanju ostavljanja tragova i traganja za istinom. To je ono što dokumentaristi – a svi smo jednom nogom dokumentaristi, svi koji radimo u filmu – vole čuti o sebi. S druge strane, da ne postoji duboka ljudska potreba da se dokumenti krivotvore, da jedni drugima lažemo, da stvarnost ne izokrećemo, da povijest naknadno ne mijenjamo, ne bismo imali ideologije a onda niti dokumentarne filmove.
“Dokumentarni film je jedna perverzno demokratska situacija u kojoj laž i istina idu ponekad naizmjence, ponekad usporedno, a mi svi koji volimo dokumentarni film volimo ga zato što volimo tu igru istine i laži; tu enigmu stvarnosti.
“Što je to stvarnosno u dokumentarnom filmu? Kad vam padne na pamet jedan genijalni dokumentarni film, recimo ‘Dvoboj’ Zrinka Matijević. Sjećate li se tog filma – stan u Novom Zagrebu, majka i dijete, i kada vas ugrize stvarnost i kažete: ‘Ovo je nevjerojatno. Kako je moguće da je ovo snimano?’ Kad gledate prvu sekvencu ‘S one strane’ Zrinka Ogreste, početna scena je nevjerojatno stvarna.
“Ksenija Marinković govori stvarnu rečenicu u potpuno stvarnoj ordinaciji, zvoni jedan stvarni telefon, tamo je neki stvarni glas… Opet vas grize stvarnost, možda na neko drugo mjesto. Što ćemo s tim? Reći će: ‘A dobro, ti su ljudi ipak glumci, netko je napisao taj tekst…’ Ja se pitam: ‘Tko smo mi? Da li smo mi također glumci? Govorimo li zaista isključivo svoj tekst? Koliko je u toj predodžbi sustav, a koliko struktura u našem egu zbog kojeg glumimo sve uloge u ovome što zovemo stvarnošću?
“Negdje na rubu toga igraju se dokumentarci – i zato vas golicaju, i zato ih toliko volimo. Ako je nešto stvarno u ovom teško odredivom svjetlu naših snova, fikcija, ideologija i ideja, sigurno da je oko koje gleda film na platnu – stvarno.
“Vi ste stvarni, prijatelji moji. Ono oko iza kamere je stvarno. Sve što možemo je da se podružimo i da budemo zajedno u ovom ritualu rasprave i osjećanja onog što su nam ponudili ljudi koje rade film. I još je nešto stvarno – Nenad Puhovski i njegov tim, njihova energija. Dvanaest dokumentarnih svečanosti i dvanaest godina u nizu je vrlo stvarno, kao što je stvarna i hrvatska kinematografija kojoj je dokumentarni film samo jedan stvarnosni dio.
“Želim da osjetite sve to sudjelujući u dvanaestoj svečanosti hrvatskog dokumentarnog filma, da uživate u filmu i, naravno, u onom što slijedi nakon toga – a to je jedini film kojeg ne možete izbjeći, sama stvarnost. Za taj film ulaznicu smo svi dobili u rodilištu i tu stvarnost ćemo morati gledati. Želio bih da znademo da ćemo ponešto vjerojatno morati i sami izvesti.”